U bazi u selu Glogovoj upoznao je u junu 2003. Miljanu Milošević (34) iz Kravice. Iz slučajnog poznanstva rodila se ljubav koja je krunisana brakom u februaru 2004. Zavolio je Roberto Miljanu, prihvatio njene roditelje kao svoje, a i oni njega. Stojan i Sretojka, prosvjetni radnici, razumjeli su ljubav svoje kćerke. Miljanini roditelji su dali blagoslov za brak, a Roberto je otišao kod mjesnog sveštenika Nenada Đurića i zatražio da ga krsti. Dobio je ime Ratko 31. oktobra 2004. godine u Crkvi "Svetih apostola Petra i Pavla" u Kravici.
U međuvremenu je naučio i srpski jezik, i sporazumijeva se s mještanima bez Miljanine pomoći. Druži se s njima. Najbolji mu je drug Đorđe Erić, mladić iz Kravice, s kojim ide na moto kroseve po Srbiji i RS-u. Ovaj bračni par ima trogodišnju kćerkicu Sofiju.
"Roberto, a sada Ratko, me je vodio u New York kada je bio na odmoru da me upozna sa svojom porodicom. Tamo mu sada žive jedna sestra i brat. Otac Estevan mu je u međuvremenu umro, a majka Rakel s još jednom Ratkovom sestrom živi u Sjevernoj Karolini. Moj suprug je radio u NATO-ovoj bazi Bonstil na Kosovu, pa u Kuvajtu. Sada se odmara i čeka novi posao. Ima jaku želju da ostane ovdje zauvijek. Kupili smo nedavno stan u Bratuncu i u njega se uselili. Želimo da ostanemo ovdje i nastavimo život u mom zavičaju koji je i Ratko rado prihvatio", kaže Miljana.
U novoizgrađenoj stambeno-poslovnoj zgradi u Kravici Ratko je kupio lokal. Planiraju Miljana i Ratko da tu započnu neki sitniji posao. Iskrenost i želja da ostane na ovim prostorima je velika ovog novog stanovnika Kravice, koji je mnogo omiljen kod samih mještana.
Tamnoputi Portorikanac, porijeklom iz Ponsa, u početku je izazivao i podozorenja mještana i okoline, ali se ubrzo stvorila drugačija slika o ovom američkom državljaninu, a sada Srbinu iz Kravice. Počeo je da se druži sa svima u selu i svi su ga rado prihvatili kao da je ovdje ponikao.
"Dobro sam primljen i kod Miljaninih roditelja i kod ostalog naroda u Kravici. Ljudi su širokogrudi i dobričine kao moji Portorikanci. Najiskrenije želim da ovdje zauvijek ostanem s ovim narodom", kaže Ratko Ortiz.
Dok odmara Ratko često uzme svoj nacionalni istrument bongo i zasvira svoju nacionalnu muziku i zapjeva. Njegova Sofija ga posmatra znatiželjno. Ovaj istrument stoji na vidnom mjestu na plakaru u dnevnom boravku. Na zidu je uramljena nacionalna portorikanska zastava.
"Nisam četrnaet godina bio u Portoriku, u svom rodnom Ponsu. Nostaglija za rodnim krajem ne jenjava u mom srcu ni trenutka. Riješili smo da ja i moja porodica odemo prvom prilikom u moj i zavičaj mojih predaka. Posao me ometa, ali naći se će vremena. Lijepa je to zemlja i vesela, ali nema slobodu kao ovdje vaš narod. Vi ne znate koliko ste presretni u odnosu na mnoge narode i to treba da iskoristite, da idete ka boljitku i pomirenju", kaže Roberto- Ratko Ortiz.
New York Times piše o namještaju iz Konjica: Spoj stogodišnje tradicije i modernog dizajna
