{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ringišpil političkog ludila

S
28.9.2009. u 13:30
0
22
Ringišpil političkog ludila
0
Ringišpil političkog ludila
Ovih dana pokušavam da sažvaćem svu silu gluposti i baljezganja domaćih nazovi političara koji navodno, jadni, ne mogu da se dogovore oko najbanalnijih stvari koje bi ljudima ove mizerne i napaćene zemlje za mrvicu popravile život. Pa, za ne povjerovati je kakve se stvari provlače pod nekakave nacionalne interese i kako se tako jednostavno, kao sa klikerima, sa nama poigrava jedna grupica ljudi.
Ma koliko se mi trudili da se u našim dnevnim životima bavimo stvarima koje nisu politički obojene, to nam je posljednjih 15-ak godina neizbježna sudbina. Jer gdje god se okrenete, neki je problem koji je uzrokovala politika ili ono što svojim radom nazivaju domaći kvazipoličari. Jer da se iole bave politikom, na prvom mjestu bi im bilo ono kako žive i kako se osjećaju njihovi birači, a ne kakve će poene i koliko bogatstva zgrnuti sebi, svojim porodicama, amidžićima, stričevićima i sličnim nepotističkim klonovima.

Tako da svako žaljenje na to kako se kod nas i previše bavi politikom u medijima i kako su političari glavne teme, uistinu nema smisla. Jer nam rad naših rekordno brojnih parlamenata, ministara, premijera i inih život zagorčava do te mjere da se to počinje pretvarati u neku vrstu ludila. Pokušajte svijet promatrati iz perspektive ljudi koji već godinama nikako nemaju posla, onih koji bi se liječili, ali nemaju novaca niti bilo čije pomoći, pa im preostaje umrijeti. Ili, pak, ljudi koji nemaju doslovno hljeba jesti, dok se kod nas još uvijek štite nekakva maglovita nacionalna prava. Treba li napominjati da se broj nepismenih kod nas procjenjuje na nekih 20 procenata stanovništva? Sve vam je jasno.

I dok političke figure poput raznih Tihića, Dodika, Čovića i inih srednjevjekovnom metodologijom žele rješavati pitanja važna za sve nas, bez obzira kako se zovemo, dotle se življenje u najpraktičnijem smislu pretvorilo u agoniju iz koje izlaza teško da možemo vidjeti. Da sve ne bude neko teoretsko razmatranje o učincima bratije na vlasti, možemo se komotno pozabaviti nekim konkretnim slučajevima koji se mogu kategorizirati onom oznakom 'da ti pamet stane'.

Valjda ste svi ovih dana čitali o bebi Vedadu koji još nema dva mjeseca, a koji je rođen sa nedostatkom crijeva u utrobi, i koji hitno mora da ide negdje vani na neki tretman ili operaciju. Evo, otkako je rođen, traje borba da se nešto uradi, jer dijete živi na aparatima, lagano umire, s obzirom da nema nikakve podrške sistema u kojem živi, i da u domaćim bolnicama nema šanse da se održi u životu, jer je tehnička opremljenost za ovakve slučajeve, najblaže rečeno, nikakva.

Eh, pošto ovdje nema države ili nekakvog državnog fonda koji bi spašavao ovakve slučajeve svojih građana, očajni roditelji obratili su se za pomoć svima ostalima koji mogu pomoći. Ostalo im je ili doslovno prositi od svojih sugrađana i spasiti život novorođenčeta, ili dići ruke od svega. Srećom, humanizma u svima nama još uvijek ima i pare za liječenje malog Vedada se skupljaju.

U kakvoj državi živimo potvrđuje i to da postojeći Fond solidarnosti, koji djeluje u jednom dijelu zemlje, FBiH, ne pokriva ovakve slučajeve! Znači, da ako se suočite sa kakvom izvanrednom bolešću, neka vam je dragi Bog na pomoći. Eto, čak dotle smo dogurali. Dotle da vam se život jednostavno smuči kada se na vijestima počnu redati jedne te iste face koje pričaju jednu te istu priču, evo već deceniju i po, i da je rezultat te njihove 'ispravne' politike jedna velika nula. Zašto? Pa, zato što padamo na stvarima kakve su slučaj malog Vedada. Jer ako nam ljudski život nije bitan, šta onda jeste?

Elem, naše političke izabranike ovakve tričarije poput Vedadovog slučaja ili siromaštva baš previše i ne brinu. Ne treba raditi nikakve slojevite političke analize kako bi se shvatio sav besmisao postojanja vlasti ovakvih kakve jesu uzme li se u obzir samo to da njihova namjera nije da rade za narod, nego da postoje tu sami radi sebe i ispunjavaju vlastite hirove. O kakvoj vrsti 'politike' se radi i na kojem nivou političkog razvoja se djeluje, zorno potvrđuje upravo ova gore ocjena. Jer, moderna politika ima veze sa pragmatičnošću odnosno nekom pozitivnom svrhom, a to je da se glasačima osigura bolji životni ambijent. Tako je barem u razvijenim demokratijama. Ma, kako to iz naše perspektive zvučalo poput španske sapunice.

U zemlji u kojoj smo upravo zbog takve politike izgubili vjeru u 'normalno', sve stvari koje se tako označavaju, zvuče poglupo i isprazno. Naprimjer, da neko da ostavku, da neko odgovara na sudu, da živi skromno, uprkos tome što obavlja neku visoku političku funkciju. Očito je da smo od tog stepena demokratske prakse i moralnosti i poštenja domaće političke nedonoščadi još uvijek godinama daleko.

Zasigurno bismo bili sretni kada bi se ta politika, osim što nam od života stvara pakao, pozabavila praktičnijim stvarima, kakve su možda one neke osnovne, poput spašavanja ljudskih života.

Jer ako nam i za to postane svejedno, džaba nam svi nacionalni interesi, torovi, vjere i ponos. Sve to možemo okačiti na vješalicu, spakovati kofere i otići put mrskog Zapada. Ukoliko još držimo do sebe. Roditelji malog Vedada to uprave rade. Da bi spasili život.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: