Pod istim krovom
1

KOLUMNA / Reis against the machine i 99 Luftbalona

Piše: Ahmed Burić
Bakir među intelektualcima ili kako bi izgledalo djelo “Zatvoreno društvo i njegovi prijatelji”?

Jedna od najpopularnijih knjiga među nenacionalistički orijentiranim “intelektualcima” u devedesetim godinama sada već davno prošlog stoljeća bila je “Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji". To je zbirka tekstova koju je filozof Karl Popper objavio 1945. godine, i to na Novom Zelandu, gdje je Popper emigrirao iz rodne Austrije, dakako zbog fašizma. Prema tom učenju, da bi se jedno društvo smatralo otvorenim ono treba biti zasnovano na shvatanju da niko nema monopol nad istinom, da različiti ljudi imaju različite poglede i interese i da postoji potreba za institucijama koje štite prava svih ljudi omogućavajući im da žive zajedno u miru. Uopšteno govoreći, otvoreno društvo karakterizira pouzdana vladavina zakona, postojanje demokratski izabrane vlade, raznoliko i dinamično civilno društvo i poštovanje prava manjina. Svaka riječ bi se tu mogla potpisati, a filozofija Karla Poppera kasnije je postala planetarno popularna zahvaljujući činjenici da je multimilioner George Soros svoje fondacije i filantropski rad zasnivao upravo na Popperovim idejama.

Na nju, dakle Popperovu filozofiju i slijeđenje tih tragova, najviše su bili “navalili” oni koji su se odjednom (samo)prozvali centrima za kulturu dijaloga, nezavisne grupe i nešto zavisniji pojedinci. Danas, to je prilično tužna grupa modela koji iz svojih šanaca pokušavaju nekakvim mudroserstvom podvući svoju važnu ulogu u svijetu. Dramatično odsustvo smisla za humor na našoj javnoj sceni stvari dodatno pogoršava. Uz iznimku jedno dva ili tri slučaja govori se u nerazumljivim, moralno-političkim kategorijama koje završavaju onako kako su počele.

Sve, a ništa

Tako je na svim stranama: već je počelo predizborno pre(s)lagivanje i stvar će, kao i obično, završiti da će jedan Gazda zaći po onome što se zove naša “intelektualna” scena i pokupovati ono što se bude dalo kupiti. Ostale će se pokušati ušutkati, i stalnim pritiscima i tužbama biće natjerani da slušaju. Ili otjerani. U tom smislu, Sarajevo je oduvijek bilo revnosno: ili ćeš kako (šutljiva i reakcionarna) većina kaže – ili ima da te nema! Drugačije ne može ni biti – lažne revolucije rađaju lažne modele. Ili jednostavno: ko god misli da je pobijedio u prošlom ratu, danas se sasvim lijepo može uvjeriti da od toga nema ništa.

Šta ima?

Kad tu i tamo bljesne neka iskra koja bi mogla produbiti dijalog, čovjeku ispočetka bude drago, ali onda se opet nađe u nedoumici, jer sve ispadne toliko lažno da se čovjek prosto pita dokle ide vrijeđanje inteligencije. Evo, recimo prošle nedjelje je, naime, na “redovnoj sesiji kruga 99” kako podnevnu kafu naziva grupa penzionera, i najveći dio medija, gostovao Bakir Izetbegović. Predsjednik kluba poslanika SDA i na samom početku izlaganja, kaže agencijska vijest, je rekao da on “nema čarobnu formulu, ali da će ponuditi svoje stavove i stavove stranke čiji je član.” Vidi, vidi.

I nastavio, sve tačku po tačku: “te da je Dejton je spasio život pacijentu, ali da je nakon njega potrebno napraviti niz operacija kako bi se pacijent izliječio, te da je put BiH put evropskih integracija, te da je jedan od najvećih problema migracija stanovništva sa sela u grad, te da je za povratak, ali osmišljen povratak, jer na asfaltu ništa ne raste osim krize.” Pored toga, naravno nije propustio spomenuti Dodika i Radončića, rekavši o prvom da je bahat, a o drugom da je desničar. Ovoj opasnoj zbrci misli dodao je i nešto o borbi protiv kriminala i korupcije: “Uz veliku korupciju”, kaže mudri Bakir, pred još mudrijih 99 ili nevažno koliko intelektualaca, “provukla se i kapilarna korupcija koja vlada na fakultetima, općinama, zdravstvu...” Ih, stvarno?

Šta raste na asfaltu?

Kao osnovno pitanje kada je riječ o budućnosti države Bosne i Herceovine Izetbegović je naveo stav njenih građana prema njoj. I dodao: “Nenormalno je stanje da čovjek koji je rođen u BiH ne voli svoju zemlju." U vijesti o ovom događaju se spominje diskusija, ali se ne spominje da li je ijedan od članova Asocijacije 99 (što, asocijativno najviše podsjeća na 99 Luftbalona, hit pjesmicu nekada popularne njemačke pjevačice Nene), rekao ono što se, zapravo, moralo reći.

Ili se “samo” moglo zaključiti da je od Daytona naovamo osnovni model javnog djelovanja njegovanje zatvorenog društva, koje su među Bošnjacima, zaveli Izetbegovići i prijatelji. Na ovom se asfaltu (na kojem ne raste samo kriza nego poslovni centri, zgrade i građevine njegovih jarana i partnera) nije mogao izgraditi nijedan veći objekt bez Bakirove direktne ili posredne saglasnosti, na konkursima za javne funkcije, upravne i nadzorne odbore prolazili su skoro redovno kandidati koje je on aminovao, na mjestima označenim za legla korupcije stajali su njegovi ljudi, i gdje je god mogao pružiti krakove svoje hobotnice - od zdravstva, preko obrazovanja do evropskih integracija - pustio ih je!

No, ništa zato. Sve dok u promrzlu nedjelju može sjesti u toplo okruženje devedeset i devet balona, od kojih nijednom neće pasti na pamet da pukne. Tu će, među intelektualcima, Bakir razvijati svoje (pre)slobodne misli, a kad ode… E, kad ode od njih, nastaviće ono što je radio posljednjih dvije decenije.

Evo, kao biber po pilavu, još jedne briljatne misli sa ovog skupa: Pa kaže: “Kad je riječ o onome što se može učiniti u ovom preizbornom periodu Izetbegović smatra da se za sedam mjeseci ne može uraditi puno, a da će se nakon izbora vidjeti šta će da se desi.” Kakav velemajstor! Neće biti ništa i ne obećavam ništa, a poslije opet – ništa!

Šta god da se desi, uz ovakvu hipokriziju, nama spasa teško da ima. I još jedna fenomenalna stvar, kad smo već kod smisla za humor: po Facebooku kruži majica s likom Mustafe Cerića, a ispod piše – “Reis against the machine.” I to s hitom: “99 Luftballons.”