Razgovarao: Asim Bešlija
Gdine Schumacher, u Bosni vas nema sada već devet godina ali zadržavate interes za ono što se dešava ovdje. Iz onoga što čujete i vidite, kako vam Bosna izgleda sada?
Bolje nego sam očekivao na mom odlasku prije devet godina. Odgovor vas može iznenaditi. BiH je danas potencijalna zemlja kandidat za pristup EU. Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u junu (preferirao bih Sarajevo prije Beograda ali su motivi i strategija zbog koje je EU izabrala obrnuto, sasvim jasni) bio je ključni korak za aspiracije Bosne da bude dio Unije. Izgradnja države zahtijeva izdržljivost i strpljivost – to je najvažnija lekcija iz međunarodnog upravljanja krizama od kraja hladnog rata. Morali smo to naučiti na bolan način. Danas BiH vidim na pragu da postane u potpunosti suverena država. Poništenje takozvanih Bonski ovlasti je pristiglo.
U periodu 1997-1999 bili ste postavljeni za višeg zamjenika Visokog predstavnika. To je bilo teško vrijeme ovdje sa svim mogućim postratnim haosom. Možete li nam reći šta je bio vaš zadatak u to vrijeme i šta ste uspjeli uraditi dok ste bili u Bosni?
Bio sam imenovan za zamjenika Visokog predstavnika nakon što je Gerd Wagner, moj prethodnik, poginuo tako tragično u helikopterskoj nesreći u brdima blizu Bugojna, gdje je bio na putu otvaranja novih mogućnosti za povratak izbjeglica. Moja područja odgovornosti u OHR-u su bila da ubrzam debatu o državnim simbolima poput zastave, himne i pasoša, da pomognem tek uspostavljenom Vijeću ministara da postane mnogo efikasnije i da poduprem napore da se izbjeglicama i raseljenim osobama omogući povrat njihove imovine.
Kada sam otišao dvije godine poslije, zemlja je bila izabrala svoje državne simbole na vrlo demokratičan i javno prihvatljiv način. Vijeće ministara je dobilo prostorije u zgradi parlamenta zajedno sa novim pravilima rada. Povratak izbjeglica je ostao najveći problem. Međutim, u mnogim gradovima i selima bili su postavljeni temelji za omogućavanje povratka bivšim stanovnicima. Posebno se sjećam projekta koji je pomogla Njemačka u Kozarcu blizu Prijedora, i moje borbe sa Perom Ragužom, načelnikom Stoca, koji je bio prva žrtva tek uvedenih Bonski ovlasti.
U kojem obimu, gledajući iznutra, vi mislite da je Međunarodna zajednica imala pogrešan pristup i strategiju? Sada se pokazuje da je rezultat još uvijek podijeljena zemlja bez jake vlade i snage da zadovolji standarde EU?
Navika da se prstom upire na Međunarodnu zajednicu kao glavnog krivca za mane i nedostatke nije se nažalost promijenila do danas. Pitanje bi prije trebalo biti – šta su bosanski političari, političke partije i državne i entitetske institucije uradile loše da odgode napredak? Milošević i njegovi sljedbenici uništili su Jugoslaviju u valu etničke mržnje; nepovjerenje među ljudima, koju je ovu sumanutost uzrokovalo, ni do danas nije prevaziđeno. Ja bih više volio, na primjer, da vidim mnogo više dinamičnu i odlučnu akciju crkava u naporima da se zakopaju tranšeje. Da, mnogo godina Međunarodna zajednica je bila spora u djelovanju, koristeći pogrešan pristup, uz dugo vremena nedostatak ispravne koordinacije. Ali, kako je moglo biti drugačije? BiH je bila prvo veliko upravljanje krizom i operacija izgradnje države nakon kraja Hladnog rata. OHR je u prvim godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bio mjesto idealističnih i vrijednih ljudi koji su uglavnom bili neiskusni, uključujući prečesto i neiskusno liderstvo, nepripremljeno za posao, uključujući mene. Ali pristup i strategije su bile najbolje dostupne u to vrijeme. BiH ima slabu centralnu vladu zahvaljujući Dejtonskom sporazumu koji je uspio kao sporazum o prekidu vatre ali nije osigurao najbolju podlogu za dugoročnu političku stabilnost. Ali neće biti Dejtona 2. Podjele sadržane u Dejtonu mogu na kraju biti samo prevaziđene od strane samih ljudi u Bosni – i nikad nekim dekretom Visokog predstavnika. Zato sam ja veliki podržavatelj odustajanja od situacije protektorata koja je sada, 13 godina nakon Dejtona, i to što je prije moguće.
Loša je bila odluka da se zadrže ratne ličnosti, političari, partije, na političkoj sceni i da im se dozvoli kreiranje budućnosti za ovu zemlju. Da li biste se složili s ovim?
Izvinjavam se, ali ne, ne bih. Koliko ja vidim sa strane, ICTY je uradio dobar posao pod postojećim okolnostima. Milošević je umro u zatvoru, Karadžić je napokon uhapšen i suočiće se sa sudijama. Kao i mnogi ratni zločinci sa svih zaraćenih strana. Ali ICTY sam ne može raditi posao – ljudi moraju biti spremni da se suoče sa vlastitom prošlošću sa umom otvorenim za poštenje, oprost i osjećaj za pomirenje. Suočavanje s prošlošću je uvijek bio jedan element kažnjavanja i opraštanja: pogledajte na Južnu Afriku nakon aparthejda, Kambodžu nakon crvenih Kmera, a da ne govorim o Njemačkoj nakon nacističke ere. Stradanja u Srebrenici su povukla i raširila međunarodni razvoj od nekažnjivosti do odgovornosti. I ja vjerujem, da je barem ovo velika priča o uspjehu.
Sa ove vremenske distance, da li biste rekli da je Republika Srpska problem za praktično funkcioniranje bosanske države? Vjerovatno ste čuli glasove koji dolaze od njenog premijera i drugih političara koji pozivaju na secesiju.
Još uvijek se sjećam tamne noći u Bijeljini, 27-og decembra 1997. godine, na konstitutivnoj sjednici Parlamenta RS nakon drugih izbora, kada sam uspio da ubijedim Biljanu Plavšić da predloži Milorada Dodika za mjesto premijera. On je izabran sa glasovima bošnjačke grupe u parlamentu RS koju je tada vodio Sulejman Tihić.
Milorad Dodik je Srbin ali vrlo dobro proračunat biznismen i ekonomista, također. Ne vjerujem u njegove oportunističke prijetnje za održavanjem referenduma o pitanju nezavisnosti RS, čak još manje sada kada politička većina u Beogradu ide evropskim putem. Takav referendum bi vodio ljude u RS u jednu beznadežnu slijepu ulicu. Premijer Dodik za mene nije luđak da odabere ovu opciju.
Znam da ste jako podržavali povratak izbjeglica u njihove prijeratne domove, a dosta je urađeno u posljednjih nekoliko godina, ali je to još uvijek daleko od riješenog. Šta je, prema vašem mišljenju, najveća prepreka, politička volja ili ekonomska održivost?
Mogu dati odgovor sa poznatim citatom bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona: 'To je ekonomija, glupane'. Održiv ekonomski oporavak je najboljiv poziv ljudima da se vrate, iako nemam iluzija da je hiljade bosanskih izbjeglica, Bošnjaka, Hrvata kao i Srba, odabralo opciju stalne emigracije u zemlji domaćinu, gdje mogu naći bolje prilike za život. Nažalost, ovo su uvijek najpametniji, čije je aktivno prisustvo i znanje očajnički potrebno u zemlji.
Za ljude u Bosni je još uvijek jako teško da vide neku jasnu evropsku budućnost uzimajući u obzir da je zemlja taoc prvenstveno viznog režima i nemogućnosti da se priključi ostatku Evrope. Kako vidite ulogu EU sada u Bosni i šta bi trebao biti njen prioritet?
Gledajte, EU skreće sa svoga puta da zatvori vrata za Bosnu, kako bi postala obećavajući kandidat za pristup. Mediji i mnogi posmatrači su već u moje vrijeme govorili o poznatom 'bosanskom umoru' , ali se EU iskreno suočila sa svojom odgovornošću sve do danas da bi završila dugi proces izgradnje države u Bosni uspješno. Vidjeli smo prvi sastanak Zajedničkog unutrašnjeg komiteta za Bosnu ovaj mjesec. U septembru je komisija ponovo usvojila pravce strategije za evropsku finansijsku pomoć Bosni za period 2008-2010, određujući grantove koji se penju na više od 270 miliona eura, i tako dalje. Ne, staza naprijed je još uvijek truckava, bez sumnje. Ali sam uvjeren da jedino postepenom integracijom u evropsku strukturu, BiH će biti u mogućnosti da prevaziđe nedostatke Dejtonskog sporazuma.
Imali ste velike pomake u karijeri nakon bosanskog iskustva. Šta ste radili? Trenutno se selite iz Bagdada, gdje ste bili njemački ambasador, u Bangkok gdje tek započinjete svoj mandat.
Nakon Sarajeva, pridružio sam se našem predstavništvu u UN-u u Njujorku kao zamjenik šefa misije, ali sam bio privilegovan da nadzirem ambasadu nakon napada 11. septembra više od godinu dana kao vršilac dužnosti šefa misije. Rat u Afganistanu i podgrijana debata oko rata u Iraku u vrijeme kada je Njemačka bila izabrana za nestalnog člana Vijeća sigurnosti, dala mi je dubok uvid u mašineriju politike moći i rada Ujedinjenih naroda. Četiri godine u Helsinkiju u Finskoj proširilo je moje znanje oko komplikovanosti politika EU u dobro funkcionirajućoj zemlji članici (uključujući neke vrlo dugotrajne lekcije oko upravljanja krizom, koje sam dobio od tek proglašenog Nobelovca Marttija Ahtisaarija). Ambasadorski zadatak u Bagdadu je unaprijedio moje uvjerenje da 'efektni multilateralizam' kroz zdravi sistem UN-a je jedini način da se prevaziđu mnogi problemi sa kojima se suočavamo širom svijeta. Sada, kada se pripremam za pretpostavljeni mnogo udobniji ostanak u Bangkoku, posljednja dešavanja tamo me uvjeravaju da će čak i u 'naciji smijeha' moje iskustvo u upravljanju krizom biti prošireno.
