{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Reci barem - 'hvala'

S
24.2.2009. u 08:13
0
54
Reci barem - 'hvala'
0
Reci barem - 'hvala'
Nažalost, živimo u svijetu u kojem su i riječi postale preteške, osmijeh prezahtjevan a pomoć krajnja nužda. Nema tu empatije, sve manje je bliskosti i iz naših čahura rijetko izlazimo čak i tokom šetnje ulicom, noseći samo i jedino naše vlastite univerzume kao novčanike pune dokumenata. Ljudskost polako postaje pitanje incidenta.
Piše: Asim Bešlija

Situaciju možete staviti u bilo koji kontekst ili na bilo koje mjesto, gdje zbog rutine, potrebe ili čak i nevolje, odlazite kako biste završili neki vlastiti posao. Očekujete barem da vas neko sasluša, pruži uslugu, bude ljubazan, nasmijan i da vam čak tim malim, sitnim postupcima uljepša dan. Međutim, dolazite s nadom, odlazite s tugom. Sa saznanjem da ta tanka veza koja čak i uz najstrože profesionalne standarde, čini nešto među nama ljudima i lišava nas automatiziranosti života u kojem nema ni trunke saosjećanja, osim u onim momentima kada je u pitanju izvlačenje vladara današnjice kakav je novac.

Dakle, scena može biti sljedeća. Žurite prema šalteru (nije banka!). Jutro je pa ste puni energije, svježi i nasmijani. Želite tome nekome s druge strane jednostavno – dobro jutro! Zapljuskuje vas muk. Ko da ništa i niste rekli, i ko da su se vaše riječi samo razletjele u eter. Predajete papire, osoba završava svoj dio posla i vraćam vam. VI se zahvaljujete. S druge strane još jedan talas muka. Zaboga, pa vi ste bili samo još jedno u nizu dnevnih lica koja špartaju ispred tog šaltera sa kojeg se boja počela guliti i čije je staklo umašćeno od dahtanja prema osobi koja baš i ne čuje najbolje.

Znači, vi ste zahvalili toj osobi koja bi, igrom prilika, trebala zahvaljivati vama i možda, onako usput, poželjeti vam lijep dan. Ali ne. Ta vremena su prošla. Sada ste samo brojka, statistika u odrađenom dijelu posla, crtica na bijelom papiru koji će do kraja dana biti popunjen. Nema 'hvala', nema osmijeha, nema ljubaznosti, nema ništa. Samo praznina.

Primjer drugi. Kućna dostava hrane. Ostavi se lijepo broj telefona pa dostavljač, kad je u blizini, hranu dostavi pred kuću. Nema ono ko u američkim filmovima, zvoni na vrata i uruči vam pizzu na kućnom pragu. Kod nas, dostavljači dovoze hranu do pred vrata ali stambene zgrade. Naime, valja se popeti na neki sprat pa pošto valjda niko ne treba glumiti gospodu, fino se pokupite i idete po svoju kućnu dostavu. Uz to će dostavljač začas postati vaš 'jaran', neće imati sitno, ili vam se u ime firme za koju radi neće ni zahvaliti što ste se udostojili pa izašli napolje po svoju kući dostavljenu hranu, što ste odabrali baš njih ili, ne daj bože, što ste čekali nekih sat vremena ko da se pizza pravi u Sokolović koloniji, a peče na Vratniku. Mali valjda ne konta.

I tako redom. Možemo nanizati čitavu ogrlicu satkanu od primjera gdje izostaju ti mali znaci ljudske zahvalnosti i pažnje koja možda ne znači ništa više od činjenice da jedni druge poštujemo i da su gestovi oličeni kroz samo jednu riječ nekada mnogo vrijedniji od novca. Ali, očito, okus kapitalizma i brza zarada, izbrisali su sve te male signale pažnje koji bi nam nekad i čitav svijet obojili vedrim tonovima.

Ima to veze sa kulturom, ono praktičnom, dnevnom. Kada ljubaznost ili samo pristojnost mogu učiniti čuda.

Primjer je prodavačica novina odmah do moga radnog mjesta, koja je uvijek puna energije, uvijek zahvalna i radosna kada se neko od mušterija pojavi, pa će vas dignuti do zvijezda, tako se čini, kada kupite samo paketić cigareta ili jedne novine. Uvijek vedra i nasmijana, prijazna i uslužna. Sjećam se, jednog dana zbog tuđe greške na njenom kiosku nije bilo Oslobođenja. Izvinjavala se nekoliko puta kao da je sama kriva, a ne neko ko novine donosi njoj.

'Izviniteeee, molim vas', govorila je tada, 'šta ćete, sve je to do ljudskog faktora'.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: