{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ratni zločin svuda oko nas

S
21.12.2010. u 21:25
0
26
Ratni zločin svuda oko nas
0
Ratni zločin svuda oko nas
Ovaj tekst nastaje u momentu kada se već zna da je Dušan Janković u bjekstvu. Dan nakon što je Dragan Čović uručio nagrade nogometnoj ekipi nazvanoj po ratnom zločincu. Dan nakon što su mediji objavili da Britanci traže Ratka Mladića po Makedoniji gdje nikad nije bio.
Htjeli mi priznati ili ne, ratni zločin je svuda oko nas, prisutan u različitim oblicima. Počev od toga da su ljudi koji su u ratu bili egzekutori i naredbodavci naši sugrađani, pa i komšije. Procjene govore da je oko 15 hiljada ljudi tokom devedesetih okrvarilo ruke. Najveći broj njih nikada neće biti procesuirani.

Ono što je još gore, jeste da s vremenom, priča žrtve postaje sve tegobnija onima koji su imali sreću da ne pretrpe ratnu traumu, da kroz rat prođu bez gubitaka najmilijih, ili domova, ili (dijela) pameti. Želja da se živi normalno u mnogim nadjačava potrebu da se istrajava na pravici, udaljenom idealu koji se nikad u potpunosti ne može ostvariti, jer točak vremena ne može ići unatrag i uništeno ponovno sagraditi. Ožiljci na tijelima ostaju, oni na duši su nevidljivi i dublji. Vrijeme prolazi i sve više ljudi je spremno da progutaju gorku knedlu u grlu i krenu naprijed, ne osvrćući se više nikad za onim što se dešavalo, jezikom mešunarodne birokratije, tokom nemilih događaja devedesetih. I to je ljudski, jer živjeti u neprestanoj borbi zahtijeva nadljudski napor. Poput onih majki Srebrenice što svakog jedanaestog u mjesecu s fotografijama nestalih obiđu tuzlanski gradski trg podsjećajući da one žive sve dok tragaju za pravdom. Zapravo, samo taj sistem mjesečnog izlaska u javnost ih drži u životu. Kada nađu ostatke svojih najdražih svrha njihovog života prestaje da postoji.

Sol na rane

Ono što je najgore od svega je što se sistemski dozvoljava da sol pada po ranama, sve zbog političkih poena. Nije bilo tako davno, čak je i Sulejman Tihić, koji inače slovi za političara nesklonog izletima u takve gluposti, uoči predizborne kampanje 2006. primio prvostepeno osuđenog ratnog zločinca Nasera Orića, nekad tjelohranitelja Slobodana Miloševića, poslije komandanta odbrane Srebrenice, a još kasnije siledžiju i zelenaša. Tihiću je tada trebalo malo patriotskog naboja, a u sjećanju će ostati Orićeva rečenica da je "Tihić predsjednik države kojoj je on član pa ne vidi ništa sporno u njihovom susretu". U zgradi Predsjedništva BiH.

Tihić je brzo naučio lekciju, valjda zato što je i sam bio meta nacionalističkih ispada u prisustvu žrtava (paradoksalno, i sam logoraš) i na mjestima koja nikako nisu predviđenja za denunciranje političkih protivnika, poput dženaza žrtvama genocida i etničkog čišćenja.

Frustracije u srpskom narodu u BiH Milorad Dodik je liječio na dugotrajno potpuno pogrešan način. Kratkoročno, Srbima u BiH, stigmatiziranim ratnozločinačkom politikom paljanskog rukovodstva, ponudio je "spasonosnu" formulu "svi su ubijali, svi su zločinci". Svijest o razmjerama počinjenih zvjerstava nikad nije došla na svoje, odigrala kritičnu ulogu u preispitivanju sredstava i ciljeva jedne politike. Dodik je Srbima vratio dostojanstvo, više se ne stide. Frustracija iz Sarajeva, posljedica samorazajućeg nacionalizma, u toj se naraciji predstavlja se kao uzrok i prapočetak. Otud i konekcija na karadžićevštinu bez ispaljenog metka.

No, đavo se ne da kontrolirati pa je iz godine u godinu, od prilike do prilike, lider SNSD-a tonuo sve dublje u mračnjaštvo okončavajući 2010. kao političar koji negira genocid u Srebrenici, na prijevoz osuđenih ratnih zločinaca troši narodne pare (slučaj Biljana Plavšić), negira masakre na Markalama i Tuzlanskoj kapiji, a da bi bio uvjerljiviji u predizbornoj kampanji, takav diskurs zauzima tokom cijele godine. Pritom, Policija Republike Srpske za Dodikova četvorogodišnjeg mandata nije uhapsila nijednog osumnjičenog za genocid.

Ekipa za zločin i golove

Recept svoga kolege političara prepisao je Dragan Čović. Prije neki dan na Božićnom turniru u Mostaru pod njegovim pokroviteljstvom (u šta smo se mogli uvjeriti čitajući sa ogromnog dvadesetmetarskog transparenta) dodijelio je nagradu pobjedničkoj nogometnoj ekipi naziva "Dario Kordić". Nekadašnji zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane pravomoćno je osuđen na 25 godina za zločine nad civilima Ahmića. U tom selu su djeca ubijana.

Možete li se zamisliti, poštovani čitatelji, kako nožem ubijate dijete u kolijevci? Da li je Draganu Čoviću kroz glavu prolazile scene koje su se mogle odigravati 16. aprila 1993. u Ahmićima, ili 9. septembra u Grabovici? Je li rješenje da se na bajramski turnir, ako se dokaže pravomoćna presuda za zločine nad civilima u Trusini, prijavi ekipa "Nihad Bojadžić"?

Uz Čovića su bili ljudi koji su se zakleli da će poštovati Dejtonski sporazum, ministar pravde BiH i predsjednica Federacije BiH. Ne samo da su šutjeli, nego su se i smiješili, smijali i osmjehivali. Vjerovatno su zamišljali kako će biti dobro kada ne bude državnih pravosudnih organa i niko ne bude mogao procesuirati Trusinu, Dusinu, Grabovicu, Uzdol...

Da sve bude još gore, javnom veličanju ratnog zločinca pridružili su se i neki visokodostojnici HSP-a, stranke koja će u vlast u Federaciji i BiH ući upravo kao antipod HDZ-ovoj kleptokratskoj kvazinacionalnoj retorici. Ne samo retorici, nego i platformi koja je u klasičnom terorističkom maniru izrafalana automatima Tutinih kažnjeničkih bojovnika.

Uravnilovka i raspamećivanje

Tako je Čović, nakon zahtjeva za ukidanje Suda i Tužilaštva BiH (ko bi, zaista, pitanje je od milion BAM-ova, dalje sudio osumnjičenim zlikovcima?), pa konstantnog neartikuliranog zahtjeva za trećim entitetom, okončao kao revizionist ratnih zločina.

Da ne bude zabune, zločin nema nacionalnost, i uravnilovka je za sve nogometne timove zvali se oni Caco Topalović, Suljo Karajić Hodža, Goran Jelisić Adolf ili Paško Ljubičić. Zločini se, ipak, mogu počiniti u ime nacije, i nastaviti zloupotrebljavati kao u najnovijem mostarskom slučaju koji za cilj ima dalje raspamećivanje naroda i stavljanja soli na rane žrtvama. Danas jednim, sutra drugim. A to delegitimira nacionalne pozicije i raskrinkava šta se, zapravo, nalazi ispod političkog dušebrižništva.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: