Ratko Mladić voli medije i uživat će u suđenju
Odgovor glasi: One se izražavaju neverbalno, putem govora tijela, mimike, tikova na licu kako svjesnih tako i nesvjesnih, one se vide kroz izražavanje neverbalnih emocija i stavova. Iz tog razloga sam odlučila i danas pogledati govor tijela Ratka Mladića u Sudu u Hagu. Ovo su neka od mojih zapažanja nakon pregleda snimka sa Mladićevog današnjeg pojavljivanja na Sudu.
Prvo što sam primjetila bilo je da je predsjedavajućem sudiji, u trenutku dok je ovaj držao uvodnu riječ, dobacivao i prekidao ga. To nam govori o njegovom nehatu i arognaciji u međuljudskim i interpersonalnim komunikacijama-općenito, jer ako se tako ponaša prema instituciji kao što je međunarodni Sud, onda samo zamislite kako se ponaša sa sebi podređenima? Još na prvom pojavljivanju na Sudu, kada se identifikovao, rekao je "Ja sam general Ratko Mladić". Dakle, sebe i dalje doživljava kao generala, kao veličinu, kroz titulu i kroz sve ono što je radio u toku rata u BiH. U svojim je očima, i dalje gospodar života i smrti.
Pojavljivanje u sudnici u ponedjeljak
Namršteni izrazi lica su otkrivali ljutnju ali i prijekor. Ovakva situacija, u kojoj se njemu sudi i u kojoj je neko "iznad njega", je njemu strana i budi ljutnji u njemu obzirom da ima problem sa autoritetom (0:18).
Kada ga sudija savjetuje da stavi slušalice na uši, dozvoljava, ali se i podsmjehuje. Podsmijeh u ovom slučaju se odnosi na podsmijeh cijelom postpuku, procesu i instituciji u kojoj se nalazi (0:36). Ako pauzirate na 0:37 vidjet ćete i mikroizražaj prezira, kao i odmahivanje rukom osobi koja mu je stavila slušalice na uši. On ne želi da ga iko dodiruje. Sam sebi je dovoljan i ljudski dodiri mu nisu potrebni. Također sam primjetila da je sudija jako izrevoltiran njegovim ponašanjem jer se mršti, teško i ubrzano diše, traži da se Mladić smiri tako što koristi gornju (dominantnu i autoritativnu poziciju dlana), skida naočale (to radimo kada ne želimo da nekoga vidimo ali i kada se sa nečim ne slažemo), i izmiče cijelo tijelo unazad (to radimo kada želimo da udaljimo ili se osjećamo defanzivno) (1:37-38).
Ipak, kada ga sudija kritikuje što komunicira (pretpostavljam mimikom i govorom tijela) sa publikom, sasvim je skrušen (2:10) što indicira da, iako ima problem sa autoritetom, ipak ima "neki" osjećaj za autoritet. U vom trenutku, Mladić je taj koji skida naočale, dakle ne slaže se sa onim što mu je naređeno (da ne komunicira sa publikom prisutnom u sudnici). On također koristi poziciju glave sa isturenom bradom što je kombinacija kojom otkriva "grlo" (neutrašivost i agresivnost) i skupljanjem usana (zadržava mišljenje) (3:19). Ipak, potvrdno klima glavom na zahtjev sudije, što znači da se odlučuje na saradnju. Čak i sudija od njega traži da "gleda u njegovom pravcu jer mu se obraća", što znači da je ranije svojim stavom (tijelom) i vjerovatno očima, negirao Sud što je razlog revoltiranosti sudije koju sam ranije spomenula (3:36). Na ovaj komentar, on se mršti, ljuti i otvoreno pokazuje prezir. Da li opet vidimo taj poznati problem sa autoritetom? (3:37).
Kada je advokat tražio da više ne zastupa Mladića (jer je to ovaj tako tražio), Mladić je potvrdno i ponosno klimao glavom, opet ističući svoju bradu (gesta superiornosti i neustrašivosti) i nasmijavši se. Evo, opet je po njegovom i on je zadovoljan da se njegova volja poštuje- svaki drugi scenarij je neprihvatljiv i samo strogo poštovanje njegove volje može izmamiti osmijeh na njegovom licu. Sve ostalo može izmamiti samo ljutnju, negiranje, prijekor, prezir, dominaciju i na kraju strogu kaznu (6:34).
Nakon što je sudija odbio oba zahtjeva advokata Mladića (9:38), kada mu se obratio vezano za pitanje njegovog zdravlja kojim se Mladić pokušao "izvući ili odgoditi suđenje", Mladić se snažno mrštio, a svi znamo šta to znači: neodobravanje i neslaganje. Naime, Sud je tražio da Mladić dostavi prepise svojih zdravstvenih nalaza do 29. juna 2011, međutim kako ovaj to nije uradio, doktor Suda UN-a je procijenio da je on u sasvim zadovoljavajućem zdravstvenom stanju da nastavi da prisustvuje današnjem suđenju.
"Gospodine Orie, ja Vas ni u kom slučaju ne omalovažavam", podsvjesno je priznao Mladić ranije omalovažavanje kada se obratio sudiji kada ga je ovaj ponovno opomenuo da se obraća Sudu, a ne publici u sudnici. Rekao je da mu je hladno glavi, da mu dozvole da nosi kapu, da mu je pola tijela nefunkcionalno. Kao da ovim traži sažaljenje i obećava saradnju, i dok ovo govori, koristi otvorene dlanove, što je indicija za iskrenost. Pravda se. "Evo, gledaću sad samo u Vas". Sudija ga opet napominje da je imao priliku da dostavi zdravstvene nalaze, i da to nije učinio, međutim da ih i dalje može dostaviti, te da će Sud razmotriti molbu. U protivnom, Sud neće praviti izuzetak. Na ovo se Mladić smije sudiji, čime opet podaništava Sud (15:11). "Zar se njegove molbe mogu odbiti?", pisalo je na prezirnom izrazu lica Ratka Mladića?(15:17).
Prezir prema Sudu
Sud mu daje pravo da im se obrati i daje mu 2-3 minute (18.30), međutim, on opet svoj prezir prema Sudu i procesu pokazuje tako što traži da mu se prilagode tako što će mu dati pet minuta. Ovim i nastavlja da traži da bude izuzetak, da bude povlašten, da bude veći i drugačiji od ostalih... A onda počinje sa pozicije autoriteta pa kaže "Gospodine Orie, da skratimo priču..." čime želi da preuzme riječ i kontrolu nad situacijom.
Za Registrar suda i čovjeka srednjih godina koji predstavlja Registrat, kaže: "Neću da ga uvrijedim, ali on je mlad i simpatičan", čime patronizira Registrar Ujedinjenih nacija ICTY-a i osobu koju je Sud postavio na tako odgovorno mjesto. Smatra ga neiskusnim, "zelenim" i ne vjeruje njegovoj profesionalnoj kompetenciji. Tako to rade ljudi koji su dug period na pozicijama autoriteta. Samo je njegov sud apsolutan i neupitan. Svi drugi mogu biti predmetom pitanja, podsmijavanja, patroniziranja, analize, procjene..., samo ne on.
I na samom kraju snimka, kada govori o izboru advokata, kada kaže da "Sud može da radi šta god hoće" vidimo da se tijelom ne okreće sudiji (što znači da ne želi da učestvuje u razgovoru s njim). Dakle, iz svih navedenih analiza koje sam mogla u kratko vremenu danas uočiti na snimku koji traje oko 23 minuta, vidimo da Ratko Mladić i dalje ne priznaje Sud, ne shvata da više nije general i da više nije u poziciji da zapovijedia, i da nije u situaciji da negira, ignoriše ili preuzima riječ Suda. Dapače, mislim da još ne shvata da sada zapovijedaju njemu i da se od njega sada traži pokornost i poslušnost. Mislim da će i dalje praviti "show" u sudnici, ipak samo onoliko koliko mu to njegova prilično smanjena fizička energija bude dozvoljavala. Iako je bilo gesti koje su indikatori za autoritet i i želju za dominacijom, bilo je tu i gesti straha i nevjerice te nesnalaženja u situaciji u kojoj se nalazi.
Snažno vjerujem da su mu advokati instruirali da se pretvara da je iznemogao i bolestan, ali on se nakon određenog vremena, vratio sebi i svojim stavovima, dakle nije znao da se ponaša u skladu sa instrukcijama drugih (što i jeste u skladu sa njogovom prirodom), te je njegova drska ličnost izašla na vidjelo kroz verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Interesantno je i to da, čim je shvatio gdje sjede novinari, odmah im se počeo obraćati tako što se okretao prema njima i gledao u njihovom pravcu dok je govorio. On voli teatralnost. Voli pažnju i svjetla kamera uprta u njega. Time kompenzira neki nedostatak. Dakle, nešto više od sat vremena prešao je iz uloge jadnog, izgubljenog, bolesnog starca koji jedva da shvata gdje se nalazi do drskog srpskog generala koji će uskoro svjetsku javnosti podučavati o tome ko je agresor, a ko žrtva. Njegove geste i tikovi na licu, svjesne i nesvjesne, ponudile su još odgovora na to kako se osjeća po pitanju odbrane po optužbama za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenja običaja rata...
Dalje, kada su pročitali sažetak optužnice za ubistva više od 8.000 civila muškaraca i dječaka u Srebrenici i eliminaciju muslimanskog i hrvatskog življa iz te regije, odmahnuo je glavom, što je općepoznata gesta negiranja. Također, podsmijeh na spomen Srebrenice govori nam da se ne osjeća krivim čak i da uživa u tome što je napravio te da se podsmijehuje preživjelim žrtvama, porodicama ubijenih. Bilo je tu i smiješkanje kada je Sud spomenuo optužbu o kidnapovanju UN vojnika i humanitaraca tokom NATO-vog bombardiranja. Dakle, i tome se smije i ne osjeća bilo kakvo kajanje ili grižnju savjesti. Također, sporo je govorio, što je znak njegovog ili odugovlačenja ili je odraz bolesti ili pak želja da što duže uživa pod reflektorima svijetske javnosti. Često je dizao prst i upirao njime, što je karakteristika ljudi koji prijete, naređuju, zapovijedaju te smatraju da su veći i značajniji od drugih.
Rekao je da se ne plaši novinara niti drugih nacionalnosti jer je "branio svoj narod i svoju zemlju", međutim kada je rekao da se sada on brani na Sudu, udario je rukom od stol (gornja pozicija dlana) što je znak apsolutne želje za dominacijom. Sjetite se Hitlerovog nazi pozdrava, on je također pozdrav iz gorenje pozicije dlana, što je dominacija sa porukom "Ja sam veći od svih vas".
U jednom trenutku, kada mu je sudija objašnjavao šta je to "privatna sjednica suda" počeo je da plješće i pozdravlja, klati se naprijed-nazad zauzimajući više prostora, klima glavom i odobrava tu zatvorenu sjednicu, a da bi nešto mogli odobriti, morate imati autoritet to da uradite. Iz toga se može zaključiti da on i dalje sebe vidi kao nekoga sa autoritetom, još uvijek neshvatajući da je on u očima Suda sada ipak samo još jedan zatvorenik.
Ono što možemo očekivati je da nam Mladić prenosi svoje viđenje rata u BiH i da nas uči srpskoj historiji onako kako je on vidi. Nije to još onaj stari Mladić, ali mislim da će se vrlo brzo početi ponašati jednako bahato kao što su se u sudnici ponašali Milošević i Šešelj. Mladić je i dalje previše uživljen u svoju staru ulogu gospodara života i smrti. Voli medije i uživat će u ovome.
Autorica teksta je Alisa Vrabac, dipl. komunikolog, Pennsylvania State University, 1999. Uže oblasti kojima se autorica bavi i koje je izučavala su masovne komunikacije, odnosi s javnošću, mediji i neverbalna komunikacija.
