Džamonja je rođen 18. januara 1955. u Sarajevu i gotovo cijeli život je proveo u svom rodnom gradu, ostavivši neizbrisivi trag. Ono nekoliko godina koje je proveo u Americi priskrbilo mu je samo "titulu" jedinog američkog pisca do kojeg držimo, kako napisa Ahmed Burić, jer svi znaju da je tih godina Dacina duša bila u Sarajevu.
Daco, kojeg su još zvali i Pisac, je odrastao s bakom i djedom. Majka mu je odselila u Holandiju, a otac se ubio.
"Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha... Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavali su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim", napisao je Daco u svojoj knjizi Priče.
"Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo." (Abdulah Sidran)
Ali, književnost je odabrala njega. Postao je Pisac koji živi ono što piše. A, živio je za svoj grad, svoju zemlju i raju.
"U Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija, politika, pa ni književnost. Da je Dario sam odlučivao o svojoj sudbini, možda nikada ne bi odabrao književni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom rajom iz Fisa, smisao svog života tražio u sportu ili muzici. Pa, našo-ne-našo." (Abdulah Sidran).
Kada se zaratilo Dario je ostao u svom gradu. S nevjericom je gledao kako "Muje, Save i Ivani s kojima se cijelog života družio nisu bili samo to - njegovi prijatelji i raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati koji su jedva dočekali priliku da se pridruže stadu, da zauvijek izgube svoju individualnost koju su cijelog života gradili i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo". Nije mogao shvatiti da postoje takvi PAPANI, kako ih je nazivao ("što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista")
Tokom rata njegova supruga i kćerka su bile u Baškom Polju, a kada je 1993. ranjen zajedno s njima odlazi u Ameriku.
U Americi se njegov brak raspao. Trudio se Daco da živi normalno, radi i piše, ali fizički je bio tamo, a duša u Sarajevu.
Kada se vratio u svoj rodni grad, napisao je: "Sarajevo jeste moj najdraži rođendanski poklon". Po povratku u Sarajevo nastavio je da "živi od pisanja", iako mu jednom slikar Affan Ramić napisa: "Daco, ti ne živiš od pisanja - ti od toga umireš".
Umro je 15. oktobra 2001. godine, treći put. Prvi put je umro, kako je napisao, 1993. kada je napustio Sarajevo. Godine 1998. je opet umro kada je napuštao Ameriku i svoju djecu. Prije 12 godina ispisao se iz živih.
Abdulah Sidran je tada Džamonji, između ostalog, napisao:
Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "jebe" nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa! Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i književnu veličinu?
Dragi Dario, niko, ama baš niko, koji je ovdje došao, nije došao da se od tebe - rastavi. Svi smo došli da se sa tobom sastavimo. Znao si u tančine opisivati nevolju kroz koju se mora proći, i znao si da nam ne možeš i ne smiješ tek tako pobjeći, otići i uteći. Nikada nisi niti volio niti pokazivao - plač. Ali, pusti nas da plačemo. Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi pisao "sentimentalne" priče, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od života "pravio šegu", kao što je on znao činiti od nas, ali si od svega znao napraviti - humor! Pitali su jednom jednoga od čega se, "uopće uzevši", sastoji to čudo talenta, a on im, bez imalo zadrške, odgovorio: "Čitajte Darija Džamonju. Čudo talenta!". A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo "zafrkana": da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: Hoćete li baš tim, književnim poslom da se bavite?- mi bismo mu sto hiljada puta rekli: "Da, mi hoćemo da pišemo!" A da smo - daj il' ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da ni jedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi rek'o. "Neka košta šta košta!" Hajdemo se, sine moj, odmoriti od razgovora. Kako smo lijepo znali sjediti i šutjeti, kad god nam je tako srce zahtijevalo! Sam si mi, jedared, kazao: "Ko ne zna šutjeti, ne zna ni govoriti!", zato molim sve prisutne, tvoje i moje prijatelje - a ovdje ti je, Daco, više braće nego prijatelja - da mrvu šutnje učinimo, prije nego što mrve zemaljske spustimo u tvoj i naš nadzemaljski svijet". U Sarajevu, tad i tad... Abdulah Sidran
Džamonja je bio Pisac, novinar, kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Kolumnista, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Osvojio je brojne nagrade. Iza sebe je ostavio deset knjiga, zapisa o jednom vremenu, gradu, jednoj zemlji, ljubavi i prokletstvu.
Objavljene su mu sljedeće knjige: "Priče iz moje ulice", "Zdravstvena knjižica", "Drugo izdanje", "Priručnik", "Oni dani", "Prljavi veš" te "Ptica na žici", predratne priče, posthumno, Buybook Sarajevo 2002., i "Priče", sabrane priče, posthumno, Slobodna Bosna, Sarajevo.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
