Knjiga je promovirana pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva, a sadrži imena ubijene djece sa svim identificiranim podacima i fotografijama.
Knjigu su zajedno pripremili Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995.
Moderator promocije ove knjige od izuzetne važnosti za daljnja istraživanja o opsadi Sarajeva koja je trajala 1.479 dana, Gradimir Gojer na samom početku je kazao da bi upravo ova djeca danas bila najljepši predio Sarajeva i BiH.
"Ubijena djeca djelo su planetarnog zločina, djelo koji su učinili neljudi", kazao je Gojer.
Dodao je da knjiga ne čuva samo uspomene ona i upozorava, a iz nje se čuje vrisak čovječnosti.
Uime Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava prisutnima se obratio Bećir Macić kazavši da su podaci u ovoj knjizi samo jedan od segmenata zločina počinjenih u opkoljenom Sarajevu.
Podsjetio je da je opsada Sarajeva najduža opsada jednog grada u historiji, što do sada nije istraženo. Ova opsada, dodao je, stvorila je specifične uvjete života budući da je oko 340.000 ljudi bilo pod stalnom artiljerijskom i snajperskom paljbom.
Ajša Pekez uime roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva održala je potresni govor kazavši da je knjiga progovorila za sve nas.
"Moja djevojčica imala je samo 10 godina kada je poginula. Ne trebamo govoriti o broju ubijene djece, on se još utvrđuje, jer jedno ubijeno dijete je kao sva djeca svijeta", naglasila je Pekez.
Jedan od promotora knjige bio je i akademik Vladimir Premec koji je govorio o spomeniku koji je podignut ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995 godine, na kojem otisci stopala u bakrenoj podlozi podsjećaju na dječiju igru.
"Ova djeca, kontradiktorno smislu igre, izgubila su svoj život igrajući se. Najefektnije bismo šutnjom, a ne govorima, mogli odati počast uspomenama, personalitetima, gradu i našem zajedničkom životu", naglasio je Premec.
On je podsjetio i na nekoliko ubijene djece čiji su roditelji dali izjave zapisane u ovoj knjizi. Među njima prisjetio se i Kemala Karića koji je ranjen 30. maja 1992. godine u naselju Bare i kojem je kada je imao samo četiri mjeseca amputirana noga, a njegova majka dok ga je nosila do skloništa ubijena je.
Prisjetio se i djece koja su prilikom transporta iz Doma za nezbrinutu djecu "Bjelave" stradala u autobusu.
Prof. dr. Šaćir Filandra također je govorio o knjizi i potcrtao da su pogledi ubijene djece s fotografija najdominantniji dio ove publikacije.
"Oni kao da nas nešto pitanju. Dužni smo im objašnjenje za izgubljene snove, nedovršene mašte, prekinute priče, skrivene igračke, probušene fudbalske lopte", kazao je Filandra dodajući da ni ovaj put nećemo dobiti odgovor na pitanje 'zašto su ubijana djeca?'.
Međutim, kazao je da je ovaj zločin djelo plana, strategije i jasne namjere da se sasvim određeni ljudi ubiju. Tu se, kaže on, nije radilo o nekom nacionalističkom ludilu nego o ideološkoj pretpostavci koja se realizirala zločinački.
Prof. dr. Mirko Pejanović podsjetio je da je 90 posto ubijenih ljudi u Sarajevu ubijeno granatiranjem, a da su civili bili mete konstantne artiljerijske i snajperske paljbe.
Pozvao je Grad Sarajevo, koji je izdvojio značajan finansijska sredstva za ovo istraživanje, da pomogne i daljnjim istraživanjima o ovoj temi jer se priča o ubijenoj djeci i opsadi Sarajeva ne završava s ovom publikacijom.
Na kraju promocije prisutnima se obratio i predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva 1992-1995. godina Fikret Grabovica još jednom istaknuvši da ovakvi zločini ne smiju i neće nikada biti zaboravljeni.
