{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Prinčevi i konji ili 'ta će Liechtenstein?

S
3.12.2010. u 14:13
0
24
Prinčevi i konji ili 'ta će Liechtenstein?
0
Prinčevi i konji ili 'ta će Liechtenstein?
Laganje o prošlosti nije dobro. Omalovažavanje je čak i gore od toga.
Nekoliko prijatelja i kolega posljednjih dana postavilo je isto, u ovom slučaju, krajnje irelevantno pitanje – "jesi li čitao knjigu Emira Kusturice?" Ne, stvarno, ozbiljan čovjek (kakav se trudim biti, ali ne ide baš do kraja) u ovakva vremena stvarno ima preča posla od pokušaja da se postajanje srpskim nacionalistom pokušava opravdati time da je narečeni filmski reditelj bio sistemski progonjen od tadašnje komunističke vlasti. Stvarno, smiješno: to da je u ta vremena napravio dva sjajna filma uopće nije sporno, kao ni to da je iza njega stajala šira društvena zajednica. Dakle, u svoju najnoviju priču neka gospodin pokuša uvjeriti neke od svojih novih prijatelja – Matiju Bećkovića, Dobricu Ćosića, Amfilohija Radovića, Vojislava Koštunicu, pa i Borisa Tadića... Mada, sumnjati je da bi i oni "popušili" cijelu tu stvar, jer neke se stvari, naprosto, ne daju slagati.

Nisam, dakle, čitao, a i neću skoro: u (auto)mitomaniji koja se plete oko Kusturice ima nešto duboko provincijalno, iznad svega toga lebdi sindrom s kojim se u Sarajevu najteže pomiriti i od kojeg, svakako, pati i sam Kusturica. Tu kao da se isključivo radi o onoj vrsti prepotencije koja krije nemoć i impotenciju, a čiji je krajnji domet pitanje - "šta će reći komšiluk?"

Dodvoravanje za nekretnine

Nakon svega to je najmanje bitno. Uostalom, te novonastale probleme zasad najbolje opservira Svetislav Basara u svakodnevnoj kolumni koju piše u "Danasu". Za razliku od naših "komentatora" i "hroničara", "pisaca" koji pišu o vremenu o kojem ne znaju ništa, postoje i oni iskreni i daroviti kojima duboko smeta kad im neko vrijeđa inteligenciju. A pritom ne falsifikuju svoj identitet i neće se dodvoravati za nekretnine ili par stotina prodatih knjiga više. Ta priča o većem tržištu, pogotovo ovdje, uvijek mi je bila duboko sumnjiva: ako je, u šta duboko i možda naivno vjerujem, domovina umjetnika i umjetnosti cijeli svijet, čemu onda želja da se bude glavni u malim nahijama? To su, očigledno, stvari koje je, barem s ove tačke gledišta, nemoguće razumjeti. I ne treba.

Kao što je nemoguće, a pripada vrlo sličnom registru, bilo razumjeti ponašanje gradonačelnika Sarajeva u slučaju Olimpijskih igara za mlade (izvorno, pojam "olimpijada" koji se kod nas koristi je period priprema između olimpijskih igara na kojima takmičari pokazuju ono što su spremili). Tako tipična mentalitetska reakcija u stilu "'ta će Liechtenstein, gdje su oni bili kad smo mi jeli olimpijskim zlatnim kašikama?", spada u isti onaj registar u koji i priča o tome da je Kusturica bio disident kojeg su progonili.

I, eto nas. Razlika između ove i one vlasti je, ukoliko uvažimo činjenicu da je ona bila nedemokratska (ali takav je bio i svijet u koje smo živjeli), da što jednom pametno reče šef vojvođanskih socijaldemokrata Nenad Čanak "ovi ne mogu ni okrečiti ono što su oni napravili". Dakle, ideja o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. godine potekla je iz glava tadašnjeg komunističkog rukovodstva – Branka Mikulića, Dragutina Brace Kosovca, Dane Maljkovića, kako bi se najbolje iskoristili resursi koje je Sarajevo imalo. Put razvoja je trebao ići u pravcu zimskog turizma, a taj dio je u bivšoj SFRJ ekskluzivno pripadao Sloveniji. Prema svjedočenjima iz tadašnjeg vremena, Slovenci su prvi podržali Sarajlije u prijedlogu za Zimske olimpijske igre, misleći da je to za BiH prevelik zalogaj. No, kako su su stvari odmicale, a ideja išla prema realizaciji, slovenačko je rukovodstvo, svjedočio je Raif Dizdarević, pokušalo odgovoriti Josipa Broza Tita od ZOI u Sarajevu. No, stvar je već bila predaleko otišla i 1978. Sarajevo je u konkurenciji Saporoa i Geteborga dobilo Olimpijadu. Kako danas kažu protagonisti toga vremena, cijela stvar je bila bazirana na tome da američka televizija ABC, koja je tipično kapitalistički dobila ekskluzivno pravo na TV-prijenose, od 96 miliona dolara, koliko je posao koštao, uplatila 20 miliona kako bi se objekti počeli graditi.

Živio Ante, prezime mu znate

Tim operacijama rukovodio je Anto Sučić, gradonačelnik čiji su šarm i neposrednost, tako barem svjedoci kažu, i presudili da se Igre, te 1978. godine, uopće, dobiju. Bez uvrede, osim što smo znali da su Istočno Sarajevo i Sarajevo (što je prva prava nelogičnost, jer kao "brend" ide samo Sarajevo) kandidirali sebe za Olimpijske igre mladih 2015. godine, nismo mogli ni vidjeti ni znati ništa od onoga što bi Grad namjeravao učiniti u tom smislu. S druge strane, ponašati se kao uvrijeđeni jalijaš (Kusturica?) - "kako jedno selo u Liechtensteinu može biti bolje od jednog olimpijskog grada?" - nije baš najpoželjnije ako želite da vas pamte kao velikog gradonačelnika. Jer, ako je istina, a jeste, da Sarajevo (ni Istočno, ni zapadno, a, vala, ni Srednje kod Olova) nije uspjelo dobiti niti organizirati nijednu trku Svjetskog kupa u skijanju, onda nekako bude jasnije zašto selo na granici Švicarske i Austrije može, a mi ne možemo.

Ko je izmislio toplu vodu?

Zato što, između ostalog, tamo imaju najveći rast bruto društvenog proizvoda po glavi stanovnika na svijetu, i zato što im se, u olimpijskoj glasačkoj mašini, može vjerovati. A ta mašina je takva da se jednom stečene veze u njoj vrlo teško gube. Samo za to treba nešto poduzeti: ili barem pokušati konsultirati neke ljude koji su znali kako se to nekad radi. Ne bih se želio ogriješiti, ali sumnjam da su kadrovima koji su se bavili ovim zadatkom išta značila imena poput Ljubiše Zečevića, Ahmeda Karabegovića, Seada Dizdarevića, ljudi koji su na operativnom nivou iznijeli ZOI '84, a još su živi i imaju svoje veze unutar tog svijeta, ili Đorđa Perišića i Janeza Kocijančiča, ljudi koji znače u nešto olimpijskim krugovima, a mogli su, itekako, pomoći.

Zato, valja početi graditi cijelu stvar na novim osnovama, ne zaboravljajući najbolje od onoga što je nekada bilo. Tu negdje spada i onaj nesretnik Kusturica i njegovi najnoviji hagiografi: ako se takva vrsta odnosa ikada bude mogla normalizirati, to isključivo ide preko priznavanja vlastitih grešaka, a ne prepotencije koja krije impotenciju tipa "'ta će Liechenstein", ili somnabulnog uvjeravanja da je za rat kriv Alija Izetbegović i "muslimansko vodstvo koje je mrzilo Ivu Andrića", kako otprilike tvrdi Kusturica.

E, pa nije. Danas je selo u Liechtensteinu – koji je cijeli jedno veliko selo, ali ne govorimo o tome – u zimskim sportovima ozbiljnija činjenica od nas, a čitav svijet konačno zna da taj nesretni Alija – baš i nije "najkrivlji" za rat. Ako će nekome biti lakše da misli suprotno, bujrum, neka mu, ali udbaško ispiranje mozga i omalovažavanje inteligencije bi trebalo prestati. Nije u duhu vremena, niti je dobro za buduće generacije. A nije ni higijenski.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: