{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Priča o Madame Olgi i fašizmu prema starcima

S
3.2.2010. u 08:00
4
0
Priča o Madame Olgi i fašizmu prema starcima
4
Priča o Madame Olgi i fašizmu prema starcima
Mi starimo. Najprije neprimjetno. Onda odjednom počnemo opažati prve znake vlastitog starenja. Zatim polako shvatamo da naše starenje primjećuju i drugi oko nas. Možda zbog toga što se bojimo starosti, počinjemo stvarati distancu prema starim ljudima.
Lako je naglasiti granicu između “nas mlađih” i “njih starijih” kad su u pitanju naši roditelji, i nane i dede – za njih smo uvijek njihova djeca. Sa drugim ljudima to ide teže. Oni nas vide u našim stvarnim godinama. Polako, gotovo nesvjesno, postajemo onaj dio društva koje stare ljude potiskuje, sklanja u stranu, trpi koliko mora.

U kapitalističkoj produkciji računaju se samo oni u najboljoj formi. Bolesni, invalidi, trudnice, porodilje i starci su s gledišta kapitalističke produkcije teret. Država odlučuje kad ćemo biti stari. Ljudi mogu biti u odličnoj mentalnoj i fizičkoj kondiciji, ali država određuje godine kada moraju otići u penziju. Kad su jednom skonjeni iz grupe radnog sposobnog stanovništva, stari ljudi postaju “ostali”. Umjesto plate, dobijaju jadnu penziju koja je poraz njihovog života.

Novi penzioneri shvataju da su cijeli život radili da bi sad mjesečno dobijali sumu novca s kojom jedva mogu preživjeti. Shvataju da u društvu nema ništa napravljeno za stare ljude. U medijima, u umjetnosti, u svakodnevnom životu, gotovo da nema ničeg što tretira pitanja koja su ključna za stare ljude. Kad se razbole, počinje odiseja po ambulantama i bolnicama. Što su stariji pacijenti, doktori su sve manje zainteresirani za njihovo izliječenje. Sve teže se odlučuju za operacije starih ljudi. Starci postaju preskupi.

Djeca staraca, i sami već u godinama, obuzeti su sobom, svojim problemima na radnim mjestima, svojim bračnim nezadovoljstvima, imaju svoju djecu koja, opet, imaju svoje zahtjeve i svoje probleme. Starci se povlače da im ne smetaju ili ako se poneko odluči da se miješa u živote svoje djece, nastaju nepodnošljivi sukobi. Ako neki starac mora otići u starački dom, to je definitivni kraj, potpuna izolacija, međuprostor između svijeta i umiranja.

Odbacivanje staraca kao nevidljivi fašizam

Ima nešto strašno u društvenom odbacivanju staraca. To je jedan nevidljivi fašizam. Taj prezir vrste prema samoj sebi je nedostojan, prostački. Postoje starci koji ne prihvataju takvu poziciju u koje ih društvo tjera. Oni su starci-pobunjenici. Svojim fantastičnim akcijama oni nas očaravaju. Nameću nam se na neodoljiv način. Šarmantno, mudro i bezuvjetno nas uče da je život mnogo kompleksniji od kapitalističke redukcije na radno sposobne automate koji proizvode da bi mogli konzumirati. Ti starci-pobunjenici ruše sve naše stereotipe svojom životnom energijom.

Dok sam radio u Festivalu MESS za vrijeme opsade Sarajeva, svakoga dana nam je dolazila u posjetu Madame Olga. Imala je oko osamdeset godina, bila je uvijek besprijekorno obučena, nikada bez šešira i rukavica, i obraćala nam se na bosanskom, francuskom i engleskom. Živjela je sama u Sarajevu, u istoj zgradi gdje je kancelarija MESS-a. Nije htjela da ode iz opsjednutog grada. Teško se kretala, pomažući se štapom, ali dolazila je svakog dana.

Mi smo bili njena obitelj, ona je bila naša aristokratska i malo luckasta prijateljica. Ponekad bi zaspala na stolici, a onda bi se prenula i citirajući nekog francuskog pjesnika, davala nam komplimente kako izgledamo elegantno, kako smo pametni i lijepi. Mi smo joj se zbog toga smijali, ali nam je godilo.

U MESS je za vrijeme opsade svraćao i Muhamed Karamehmedović, legendarni profesor historije umjetnosti. Prije rata, on je na sarajevskom univerzitetu postavio najoštrije kriterije za predmet historija umjetnosti, tako da je položiti ovaj ispit bio istinski uspjeh. U ratu, prof. Karamehmedović je bio vrlo ozbiljan, ali i povremeno hercegovački duhovit. Njegov vokabular je bio sastavnjen od finih estetičkih referenci, sofisticiranih metafora i ponekog simpatičnog bezobrazluka.

Veličanstvenost glumice Ines Fančović

U MESS-u smo tih godina opsade radili sa veličanstvenom glumicom Ines Fančović. Svake godine smo slavili njen sedamdeseti rođendan, uvijek s novim oduševljenjem što je dočekala taj, eto, značajan jubilej – sedamdeset godina života. Ines je bila i ostala naša inspiracija - svojim talentom, svojim znanjem, duhovitošću, životnom radošću, elegancijom, svojim nevjerovatnim avanturističkim duhom i svojom fenomenalnom hrabrošću.

Ni ona nije htjela da napusti Sarajevo. Umjesto toga pretrčavala bi most na Čobaniji pod snajperskom vatrom, dolazila uvijek tačno na vrijeme na probu, radila sa mladim glumcima akrobatiku! Probala je s nama u Narodnom pozorištu bez grijanja dok je vani bilo – 17 stepeni. Sjećam se pare iz njenih usta dok je govorila tekst iz drame. Igrala je s nama u mjedeničkoj Školi za djecu sa specijalnim potrebama.

U koševskoj bolnici smo stajali u hodniku čekajući da nas odvedu da igramo amputircima, a hodnikom su odjekivali krici novih amputiraca. Ines je gledala ravno ispred sebe, očiju punih suza, ali se, ipak, popela na sprat, obukla japanski kimono i igrala predstavu, dok se kroz prozor iza njenih leđa vidjelo kako granate padaju na Ciglane.

Kad smo radili performans ispred bombardovanog Olimpijskog muzeja, stajala je na stepenicama muzeja, u svojoj čuvenoj bundi, širila je ruke i govorila prema Trebeviću tužbalicu božice Izis. Gledao sam u pravcu gdje su njene riječi bile upućene – tamo je prolazila kolona kamiona i oklopnih kola srpskih vojnih snaga. Možda zbog toga u tom času nije pucao snajper prema Olimpijskom muzeju.

Danas, nekih petneaesak godina kasnije, Ines i dalje slavi sedamdeseti rođendan i odlazi na predstave. U međuvremenu je preživjela operaciju raka dojke i moždani udar. Nedavno je došla na jednu predstavu East West-a u pratnji svojih vjernih prijatelja, puno mlađih, Biljane i Gavrila Grahovca. Poslije predstave, uz čašu piva, analizirala je nemilosrdno predstavu, davala primjedbe na glumu i režiju i hvalila izbor arija iz opere “Tosca” koje su bile dio soundtracka.

Dolazi li vrijeme staraca-pobunjenika?

Iz vremena opsade je i moje prijateljstvo sa profesoricom Gretom Ferušić koja je preživjela logor smrti Auschwitz i cijelu opsadu Sarajeva. Ni ona nije htjela da ode iz opsjednutog grada. Pravili smo film o njenom životu. Ona je tih godina potvrđivala smisao naše borbe. Ni danas kad razgovaramo, ništa se nije promijenilo u njenim britkim komentarima koji razbuđuju svojom jednostavnom realnošću.

Kad danas vidim Vladimira Premeca, genijalnog profesora antičke filozofije, istog se trena sjetim svih njegovih predavanja, ali se i nasmijem njegovoj crnoj kapici koju heraklitovski bizarno uporno nosi i kad je na ozbiljnim konferencijama. On je jedan od onih koji je “morao” otići u penziju.

Obožavam popiti rakijicu sa dr. Sabihom Serdarević koja ima osamdeset i nekoliko godina, i u jednoj briljantnoj rečenici odgovori na sve moje tirade o politici, kulturi, stanju u društvu. Još jedan pobunjenik je nedavno oduševio. Hakija Muftić je, u osamdesetpetoj godini života, objavio prvu knjigu pod nazivom “Fragmenti života”, izvrsno napisane memoare koji govore o Rogatici i Sarajevu. To je hronika o jednom životu u dva rata, pet državnih uređenja, tri profesije i pasioniranom voćarstvu. On i njegovi vršnjaci iz “Rogatičke grupe” koja se redovno sastaje u kafeu kod Goge, nekidan su objavili i monografiju o Rogatici.

Gospođe Varja Nikolić i Neira Grbo nisu stare, ali su osnovale udruženje građana “Aktiva” čiji su članovi donedavno obilazili starce u njihovim domovima, malo razgovarali s njima, donijeli im neku pomoć ili ih uključivali u aktivnosti kao što su slikanje, pisanje poezije, gimnastika, izleti u prirodu. Starci su im govorili: “Hvala vam što ste došli, napokon je neko otvorio vrata našeg stana.”

Ovo udruženje ne dobija više nikakvu podršku, što je zastrašujuće. Starci nisu teret. Oni su poezija. I kod nas kao i u mnogim drugim zemljama natalitet opada, a starosni vijek se produžava. Postajemo staro društvo.

Japan intenzivno radi na razvijanju robota koji će u budućnosti obezbijediti da njihovo ostarjelo društvo funkcionira. Kod nas se često čuje da će mladi donijeti neophodnu promjenu našem društvu. Ali to se ne događa.

Možda je pred nama vrijeme staraca-pobunjenika.

http://harispasovic.blogger.ba/

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: