{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Priča banjalučkih šahista: Dama na E pet!

7.12.2014. u 20:15
9
33
Priča banjalučkih šahista: Dama na E pet!
9
Okupljaju se već izjutra kada prvi radnici krenu na posao. Namjeste figure, a oni drugi rasklope hoklice, ako je kišni dan rašire kišobrane i partije krenu, polako, jedna za drugom...
I tako do kraja dana ljeti, kada ih hladnoća ne potjera već u podnevnim satima, ostanu i do ponoći, postajući tako, na neki neobičan način, stalna postavka ispred Muzeja savremene umjetnosti, gdje se sve zapravo i dešava.

Prvo dođe Džo. Prijeratni mašinski inžinjer, danas tek fizički radnik, koji pred šahovsku ploču dolazi sa tačkama u kojima je cijelo njegovo imanje: ašov, lopata, kratka motika, još kraća sjekira, flaša vode i nešto za jelo - komad starog hljeba, otvrdli sendvič ili samo nekoliko kesica pudinga, koje Džo jede bez mlijeka ili vode, nasuho. On je jedan od najboljih, ali umije da igra samo sa crnim figurama. Bijelim neće da se približi. I uvijek igra u novac - u marku, dvije ili tri, a ako ga krene, onda traži da se sve "zamasti", odnosno udvostruči.

Sa druge strane je Momo Fišer, nekadašnji kandidat za šahovskog velemajstora, čovjek određenih godina i neodređenog zanimanja. U mladosti je manijakalno igrao šah, tada je i dobio nadimak, ali onda se, odjednom, svega, kako kaže, manuo...

"To je prešlo na drugu stranu. Noćima sanjaš partije i pozicije, samo o tome misliš. Kako spavaš tako odmah u san dođu lovci, konji, maske, moguće završnice... Pobjegao sam od toga da ne poludim. I danas moj unuk traži od mene da ga učim da igra šah, ali ja neću, jer sam vidio šta to može da znači. Jedino još ovdje odigram poneku partiju, da ostanem u kondiciji" priča Momo.

Njegov najbolji učenik, koji ga ponekad i dobije, jeste Grašak, koji je na taj nadimak "prešao" sa prethodnog - Nikaragva. On je isprva sjedio pored table, žicao cigarete, dobacivao, poput svakog pacera, a onda je počeo igrati. Uz Momine savjete, vraćanje pozicija i dobacivanja "sa strane" - Grašak "ubija puru", vječno tražeći marku od gledalaca, "samo za još jednu partiju"...

"Daj, boga ti, vidiš da me je krenulo, daj da ga oderem, da mogu uzeti cigare", nagovara Grašak sve oko sebe.

Atrakcija skupa je Rade, po sopstvenom priznanju prvak 59 banjalučkih sela. Juri, veli, i to još jedno selo, da ih bude 60, ali nikako da mu se otme. On dolazi iznenada, nema tačnu satnicu, samo onda kada se nekim poslom spusti do grada, a svaku dramatično izgubljenu partiju pravda time što mora neprestano gledati na obližnju autobusku stanicu, da mu ne ode prevoz...

"Pusti me, rođeni! Svaku partiju bih dobio da ne slušam ove što pričaju sa strane. A onda mislim da oni bolje vide, povučem potez i upadnem u klopku k'o ćorav kurjak, a njima to smiješno. Dobro, ako napravim baš očigledan previd, daju mi da vratim potez, ali nije to dobro, nikako, ne", vrti glavom Rade.

Za njim dođe Rus, jedini igrač koji se ni u jednom trenutku ne okreće na savjete onih pored.

"Ljudi dosadni, vide nešto jedan ili dva koraka unaprijed, a ne vide kako će se to odraziti na cijelu partiju. I kada oni krenu da viču 'Dama na E pet', ja onda obično igram pješakom. Neki igrači, koji su ovdje igrali, odustajali su, jer nisu mogli da izdrže toliku galamu. A zapravo je to najteže - sačuvati koncentraciju u tolikoj buci", zaključuje Rus.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: