{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Predrag Matvejević: Muke s identitetima

S
27.12.2010. u 23:00
0
12
Predrag Matvejević: Muke s identitetima
0
Predrag Matvejević: Muke s identitetima
Na prijelomu dvaju stoljeća i pragu novoga tisućljeća, pitamo se kakva je humanistička bilanca razdoblja koje je za nama.
Čini se da je, unatoč svemu, skromna i ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama. Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate, povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Zajedno s njima istaknut će pravo na razliku i posebnost, kao i teškoće da se ono na prikladan i dostojan način potvrdi i ostvari.

Praveći obračune s nama samima, makar nepotpune i privremene, pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati u vremenu koje je pred nama, u kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti priznate ili prihvaćene.

Problemi identiteta i individualnosti povezuju se obično s pravima pojedinca i zajednice, dužnostima građanina i društva. Shvaćanja razlike i posebnosti u izravnoj su vezi s tekovinama kulture i stupnjem njezina razvoja. Iznoseći razne sudove o tome uputno je upozoriti na stanovite vrlo proširene predrasude.

Identitet ima više značenja - kao pojam, obilježje, izraz. Ne bismo smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini. Drevna je mudrost napominjala: Idem, nec unum (identično, ali ne jedno). Razvijene civilizacije posjeduju i gaje višestruke i složene identitete. To jednako vrijedi za pothvate koje one - te civilizacije - ostvaruju, kao i za osobe ili djela koja ih nadahnjuju i očituju. Identiteti kulture - načini života, stavovi, stilovi - teško podnose svođenje bilo na općenitost, bilo na jednoobraznost. Povjesničar Fernand Braudel upozorio je svoje sljedbenike na to: "Riječ identitet me na početku zavela, ali mi je potom godinama neprestano zadavala muke". Pridjev "identitaran" u mnogim je jezicima postao pogrdan.

Identiteti se, prema prilikama, stječu i nasljeđuju. Pripadnosti i opredjeljenja također. Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni. Teže je nego što se obično misli uskladiti elemente koji određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati raznorodne posebnosti što ga tvore i karakteriziraju. S tim se suočavaju, u našim prilikama, nastojanja da se nadiđu stanovita protuslovlja: da se na odgovarajući način povežu i usklade komponente mediteranske, balkanske, srednjoevropske i evropske, primorske i kontinentalne, ravničarske i gorštačke, regionalne, nacionalne, etničke, vjerske, ruralne i urbane (na posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj vidjeli smo, uz ostalo, suočenja urbanih i ruralnih identiteta, suprotstavljanje jednih drugima.) Posrijedi su, uza sve ostalo, različiti utjecaji povijesti, predaje, pamćenja, koji formiraju svijest, mentalitet, osobnost - samu kulturu. Postoje, naravno, zajednički nazivnici identifikacije, napose kad je riječ o nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, ali i u njima ima razlika koje se ne daju lako prevladati i o kojima valja voditi računa: Gradišćanski Hrvat u Austriji i Bunjevac iz Vojvodine obojica su Hrvati, ali ne na isti način. To vrijedi i za Srbina s Korduna i onog iz Sandžaka, Slovenca iz Istre i iz Koruške, Bošnjaka koji je, unatoč svemu i nakon svega, ostao u Beogradu ili pak prišao Zagrebu.

Totalitarni režimi i ideologije koje ih podržavaju skloni su umanjivati i brisati stanovite osobine ili obilježja koja im u danom času ne odgovaraju, prevesti ih na jednu posebnu vrstu političkoga jezika, utilitarnu i banaliziranu. Priznanje i očitovanje razlika u istom nacionalnom i socijalnom okružju moglo bi - ako bi se provelo na primjeren način - približiti i pripadnike istoga podrijetla jedne drugima više i bolje nego obrasci koji im se proizvoljno nameću. Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju sljedbenicima suvremenosti premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, "Europejce" koji su zapravo provincijalci s evropskoga ruba, "građane svijeta" kojima su strani svjetski uzori. Civilna kultura u izvornom smislu te riječi stječe se teže nego što se to obično pretpostavlja.

Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. Poznate su nam gorke šale izrečene u vezi s tim: i ljudožderstvo je posebnost, rasizam i netrpeljivost također – valja se upitati jesu li to istodobno i vrijednosti? "Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog", opominjao je, davno već, Hölderlin.

Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije (koju radije nazivam demokraturom), rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod (jedne) nacije, vlastite. Matoš je hrabro zapisao: "Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska".

Dijelovi nacionalne kulture pretvaraju se često u ideologiju nacije. Vidjeli smo to i u najvećim evropskim kulturama, njemačkoj, španjolskoj i talijanskoj pod nacizmom i fašizmom, u ruskoj pod staljinizmom, u našim prilikama također pod raznim ideološkim plaštevima. To vrijedi i za vjersku kulturu koja - umjesto da bude duhovna kultura vjere - postaje u raznim situacijama saveznicom ili potpornjem politike. Stanovita iskustva nacionalne kulture ne uključuju se na jedan i jedinstven način u odnose s identitetima ili posebnostima drugih kultura. Stupanj uzajamnog povezivanja poznaje ograničenja koja ovise o prevladavajućim težnjama i mogućnostima, prošlim koje vučemo za sobom i sadašnjim koje nam prijete.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: