Piše: Zoran Ćatić / Predio slikan čajem

"Ma prošli put i nije bio neki izbor, sad je puno bolje, ja ću glasat' za Ekrema Jevrića."

13:00 h

Sjedim, pijem čaj i bistrim internet-portale. Ljudi pišu, komentarišu. Svi sve znaju i svi se u sve razumiju. O svemu imaju svoje mišljenje. Tema nije bitna. I onako je sve politika. Ili se na kraju svede na nju. Stavovi jasni i precizni. Pozicija zacementirana od koje se ne odstupa ni pedlja. Zna se boja kluba za koji se navija, politička opcija, omiljeni lider i vjerski vođa. Pršte komantari na sve strane. Lete mišljenja, opservacije na zadatu temu, analize i procjene. Tu i tamo koja gruba riječ, psovka i uvreda.

Pa opet, vidiš, postoji kritička masa. Masa koja ima svoje mišljenje i svoje stavove. Svijet, informatički opismenjen i nacionalno osviješten. Svjestan i opredijeljen da uzme aktivno učešće u društveno-političkim kretanjima društva u nastajanju. Imati stav. Biti odlučan. Braniti svoju opciju neprikosnoveno, po cijenu da i nisi u pravu. Biti patriota. Reći jasno i glasno svoje mišljenje. Odgovorno.

Sakriven iza nick nameova i avatara.

18:00 h

Sjedim, pijem čaj i bistrim televizijske programe. Na sve strane političke emisije. Na angažovanim medijima. Neangažovani vrte sapunice. Medijski ljudi, zajebani do bola. Ljuti, oštri, provokativni. Raspravljaju sa političkim kandidatima. Razvaljuju njihove šarene laže, prostiru im imovinske kartone, analize i istraživanja. Ko je šta i koliko obećao, a koliko ispunio. Ko je koliko potrošio. Ko je koga zaposlio, a koliko otpustio. Političari masnih, lojavih odijela, što se sjaje pod televizijskim reflektorima, stoički podnose pritisak. Šta će. Moraju. Zato su plaćeni. Zato su, uostalom, i birani. Oni predstavljaju volju svoga biračkog tijela. Oni predstavljaju "svoj" narod.

Kao i mediji u ostalom.

Narod. Partiju. Vođu.

23:00 h

Sjedim, pijem čaj i bistrim tok misli.

Zašto izborna mjesta umjesto u škole ne bi smjestili u kladionice? Pa u mojoj mahali na prostoru od 50-tak metara ima pet kladionica i jedna kockarnica. A sve to odmah kraj osnovne škole, gdje inače glasamo. Glasačko tijelo znalo bi tada sve političke platforme svih kandidata, znali bi statistiku ispunjenih obećanja i razvojnih projekata, do u detalje sporazum sa MMF-om. Zašto ne bi stavili kvote, koeficijente i kladioničarske sisteme na postizborne koalicije? Izlaznost bi bila haman pa stoprocentna.

Zašto niko ozbiljno ne uzme u obzir sve te televizijske programe i ne napravi izborni reality show? Pa ne treba velika pamet pa da skontaš da masi nije žao dati pola marke za jedan telefonski poziv, kada glasa za svog kandidata koji će uzet' milion nečega. A frka mu je izać' na izbore, gdje je besplatno glasanje, a naredne četiri godine će mu isti ti za koje nije besplatno glasao iz budžeta uzimat' milione.

Zašto ljudi iz medija u namjeri da animiraju glasačko tijelo, umjesto što traže imovinske kartone, od političkih kandidata ne zatraže imovinske kartone birača? Tako će ih prije animirati da glasaju i vode računa kome daju svoj glas.

Zašto ja o ovome razmišljam ?

01:00 h

Spavam . Nisam bezbrižan, ali sam svjestan.