Partnerstvo za mir je program praktične bilateralne saradnje između pojedinih partnerskih zemalja i NATO-a. Ovaj program, pokrenut 1994. godine, omogućava zemljama partnerima da izgrade individualne odnose s NATO-om, birajući vlastite prioritete za saradnju.
Do poziva upućenog iz Rige Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, Partnerstvu za mir je pristupilo ukupno 20 zemalja Evrope, Kavkaza i centralne Azije, od kojih su u međuvremenu Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Poljska, Rumunija, Slovačka i Slovenija postale punopravne članice NATO-a.
Na osnovu privrženosti demokratskim principima na kojima je zasnovan sam savez, cilj Partnerstva za mir je povećanje stabilnosti, smanjenje prijetnje miru i jačanje sigurnosnih odnosa između pojedinih zemalja partnera i NATO-a, kao i između zemalja partnera.
U osnovi Partnerstvo za mir je program partnerstva koji se formira individualno između svake zemlje partnera i NATO-a, prilagođen individualnim potrebama, a zajednički implementiran na nivou i prema ritmu koji izabere svaka vlada učesnica.
Formalna osnova za Partnerstvo za mir je Okvirni dokument, koji određuje specifične obaveze za svaku zemlju partnera.
Svaka zemlja partner obavezuje se na jedan broj dalekosežnih političkih obaveza kako bi se očuvalo demokratsko društvo: da će se pridržavati principa međunarodnog prava, ispunjavati obaveze prema Povelji UN-a, Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Helsinškom završnom aktu, međunarodnom razoružanju i sporazumima o kontroli naoružanja, da će se uzdržavati od prijetnje ili upotrebe sile protiv drugih država, poštovati postojeće granice i rješavati sporove miroljubivo.
Specifične obaveze su također predviđene kako bi se promovirala transparentnost u planiranju nacionalne odbrane i budžeta u uspostavljanju demokratske kontrole nad oružanim snagama, te razvili kapaciteti za zajedničke akcije s NATO-om u mirovnim i humanitarnim operacijama.
Okvirni dokument također predviđa obavezu saveznika da se konsultiraju sa svakom zemljom partnerom koja osjeća direktnu prijetnju svom teritorijalnom integritetu, političkoj nezavisnosti ili sigurnosti, što predstavlja mehanizam koji su, naprimjer, iskoristili Albanija i Makedonija tokom kosovske krize.
Zemlje partneri biraju pojedine aktivnosti na osnovu svojih ambicija i mogućnosti. One se prosljeđuju NATO-u u tzv. Prezentacionom dokumentu, koji BiH treba proslijediti NATO-u nakon što najviše institucije vlasti dobiju pismo generalnog sekretara Jaapa de Hoopa Scheffera kojim se BiH formalno obavještava da je pozvana u Partnerstvo za mir.
Individualni program partnerstva tada zajednički razvijaju i dogovaraju NATO i zemlja partner.
Kako je istaknuto u Deklaraciji sa samita u Rigi, NATO saveznici čvrsto vjeruju da BiH, Crna Gora i Srbija mogu ponuditi vrijedan doprinos regionalnoj stabilnosti i sigurnosti.
Saveznici su snažno podržali tekuće reformske procese i ohrabrili su dalje pozitivne mjere u regionu na njegovom putu ka euroatlantskim integracijama.
Najavljeno je da će NATO dalje jačati saradnju u reformi odbrane sa BiH i Srbijom, te ponuditi savjete i pomoć Crnoj Gori na izgradnji odbrambenih kapaciteta.
NATO saveznici su, međutim, upozorili BiH i Srbiju da očekuju njihovu punu saradnju s Haškim tribunalom i da će pažljivo pratiti njihove napore u vezi s tim.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
