Međutim...
"Prije tri godine pozvali su me u Tuzlu u Centar za izbjeglice i pokazali sliku neke obnovljene kuće, tvrdeći da je to moja kuća i da se moram iseliti iz kolektivnog centra. Tvrdila sam suprotno i rekla: "Ako je to moja kuća, vraćam se iz ovih stopa". Ali, to nije bila slika moje kuće. Valjda bih prva saznala da je kuća obnovljena i da se mogu vratiti. Naknadnom kontrolom utvrđeno je da je moja kuća još u ruševnom stanju i produžen mi je rok ostanka u kolektivnom centru, govori Fatija.
Međutim...
Prije mjesec dana Fatija je dobila obavijest da joj je kuća obnovljena, samo još treba da se uvedu struja i voda. U dopisu još stoji da u roku od tri mjeseca mora napustiti kolektivni centar.
"Gdje da se vratim. Vidite ove ruševine. Oni me ubjeđuju da mi je kuća obnovljena, ali pogledajte. Moja je želja da se vratim i podnijela sam još jednom zahtjev za obnovu. Nikada ništa nisam dobila. Samo dobijem pismo i pokažu mi sliku neke obnovljene kuće za koju govore da je moja. Ovo je moja kuća, svi ovdje to dobro znaju i vidite da na njoj ništa nije urađeno. U ratu sam izgubila sina, muža i još 11 članova porodice. Nikad nisam dobila donaciju, samo dobijam pisma i poslije svega obolila sam. Ne znam šta da radim.
Sin Dževad tvrdi da se neko igra sudbinom njegove majke.
"Kako mogu tvrditi nešto što nije istina. Moja majka bi se rado vratila ovog trenutka da ima onu kuću s fotografije. Ovo je naše imanje i naša porodična kuća i vidite da ovdje niko nije dolazio godinama, a kamoli da je obnovi.
Majci je i dosadilo u kolektivnom centru i sutra bi izašla da ima kud otići.
Da je zaista tako, svjedoči i dopis iz Općine Srebrenica, gdje se tvrdi da Fatija Hrvačić iz Đogaza nikad nije dobila donaciju za obnovu kuće. Provjerom centralnog općinskog spiska obnovljenih objekata, ustanovljeno je da kuća porodice Hrvačić nije obnovljena.
Međutim...
Kako stvari sada stoje, ona će za dva mjeseca morati napustiti kolektivni centar i "useliti" se na fotografiju "njene" obnovljene kuće.
