{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Poštujmo tišinu!

S
19.8.2009. u 12:59
0
0
Poštujmo tišinu!
0
Poštujmo tišinu!
Političari u našoj zemlji često govore kao da su žrtve. Predstavnici žrtava često govore kao da su političari. Mrtvi su u njihovim obraćanjima javnosti neprocjenjivi kapital. Kao u Tolkinovom romanu "Gospodar prstenova" neprestano se mobilišu u bitkama koje očigledno Dejtonom nisu završene.
Pokojnici do novih mobilizacija neupokojeni lebde i lutaju gudurama i vrtačama zemlje od koje svi polako dižu ruke. Tu se susreću sa neupokojenim iz prethodnih ratova, probuđenim ranih devedesetih da opravdaju ratove koje dolaze. I tako vijekovima unazad.

Lutaju u jatima nesrećnika čija imena nikada i nisu bila bitna u odnosu na konačni broj koji u završnici čine i koji služi za političke i istorijske licitacije, trgovine i rasprodaje.

I sve strane u ratu kao da su nezadovoljne što žrtava nije bilo više, pa se tako i brojke poginulih mijenjaju i iznose u skladu sa aktuelnim političkim trenutkom i dnevnim potrebama.

Suočavanje sa prošlošću i sopstvenim zločinima ne postoji niti postoje naznake da će se ozbiljnije aktivnosti ove vrste, a pod pokroviteljstvom države, skorije desiti.
Ovakav proces je u Njemačkoj počeo odmah po završetku rata i traje do danas kroz škole, medije i institucije. Njemački narod je hrabro odbio da bude talac politike koja ga je uvela u sukob sa cijelim svijetom i spremno se suočio i suočava sa svojom sramotom.

Predsjednik Willy Brandt iako je i sam tokom rata bio žrtva nacista i sa učinjenim zločinima nije imao ništa, kleknuo je pred zloglasnim Varšavskim getom u činu iskrenog pokajanja za zločine koje je njemački narod počinio.

Na ovaj način on je pokazao jedini mogući i ispravan stav prema zločinima svog naroda.

Bez kalkulisanja i trivilizacije simbolično i kao čovjek je zamolio za oproštaj svjestan da mu to u njegovoj zemlji nije i neće donijeti nikakve političke poene, već naprotiv.
Hannah Arendt je uostalom zapisala: “Svaka vlada preuzima odgovornost za djela i nedjela svojih prethodnika a svaka nacija za djela i nedjela iz svoje prošlosti”.

U Verdenskoj bitki, jednoj od najbesmislenijih u istoriji ratovanja poginulo je blizu pola miliona Nijemaca i Francuza. Na mjestu borbi danas je zajednički memorijalni centar koji i jedne i druge podsjeća na period kojim se ne ponose.

Memorijalni centar u Verdenu je jedan od najvažnijih simbola pomirenja Francuske i Njemačke bez koje bi današnja Evropska unija bila nemoguća misija. Na svakom koraku su natpisi Respect the Silence (Poštujte tišinu) koji vam sugerišu da u tišini razmišljate o kostima 130.000 neznanih vojnika iz obje vojske koji su na tom mjestu dali najsvetije - svoje živote.

To nije mjesto gdje jedna nacija treba da se osjeća poraženo a druga pobijeđeno, to je mjesto pomirenja i razmišljanja o prošlosti koja ne smije da se ponovi.

Kako samo nemoguć i dalek djeluje trenutak kada će mjesta zločina i memorijalni centri u Bosni i Hercegovini postati mjesta susretanja u žalosti i stidu, oprašatanju i pomirenju. Ova mjesta i danas služe kao pozornica sa koje se poziva u nove bitke, dok pomirenje niko i ne spominje. Domaće političke elite ne pokazuju interes da se najvažnija tema budućnosti zemlje izvuče iz sfere manipulativnog i postavi u centar političkih zbivanja.

Mediji u etničkim torovima godinama uspješno vode računa o tome da ni slučajno ne razmišljamo o svojoj ulozi u onim, ne tako davnim noćima kada smo pokriveni jastukom preko glave ublažavali viku komšija koje su nekuda odvođene zauvijek. Svakodnevno se u prvim kadrovima informativnih emisija prikazuju “naše” kosti i “ naša” groblja sa histeričnim komentarima politički svjesnih i politički upregnutih novinara.

Licitaciju mrtvima i uspješnu lobotomiju povremeno poremeti jedino kakav regionalni reality show u kome nije bitno ko je koje vjere i nacije već ko će koga za..bati ili po..bati.

Kreiran je specifičan pogled na prošlost s kojom nemamo problem kad treba da saznamo što više o zločinima koji su činjeni "nama" od strane "drugih", ali, on nastaje kada treba da pričamo o zločinima koje smo nad "drugim" činili "mi". Što je razumljivo... - "jer ne mogu se izjednačiti žrtva i zločinac“, "mi" nismo činili zločine, a sada se nepravedno sudi “našim” herojima koji su samo branili “svoj” narod…" itd.

Nekrofilske računice i perfidni stereotipi podjednako uz kafanske šankove i u akademskim kuloarima traže opravdanje za fakat da je ubijanja bilo - ali ne i zločina.
Lakše je živjeti s tim da “Mi” nismo kao “Oni”...

Ratove je izgleda lakše pravdati “našim” istinama i komšijskim lažima. I zato biramo neiskrene puteve ka istini i u inflaciji jalovih pokušaja da dođemo do nje ona izgleda nikom nije ni bitna. A ma kako nam to izgledalo komplikovano istina je jednostavna i do nje se dolazi isključivo mozgom.

Odlukom da u našem slučaju držimo mozak u položaju-ler, rizikujemo da nam civilizacijski rikverc bude odrednica budućnosti.

Odlukom da se suočimo sa zločinima počinjenim u “naše” ime možemo se nadati da ćemo se probuditi iz ovog košmara izmedju neba i zemlje u kome mrtvi i živi ne prestaju koračati zajedno.

Odlukom da o zločinu ne razmišljamo i da ga jednostavno zaboravimo, činimo ga izglednim i ponovljivim u skorom sutra.

www.6yka.com

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: