{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Posttraumatska nacija

S
4.7.2008. u 17:00
0
16
Posttraumatska nacija
0
Posttraumatska nacija
Gledajući na simptome, mi polako postajemo nacija koja gubi strpljenje. Život pod pritiskom izgleda kao tempirana bomba na neodređeno. Psujemo svako malo, nerviramo se i svađamo u saobraćaju, sve smo agresivniji, nemamo volje za normalnu komunikaciju, i da bi skratili put komplikovanog odnosa među ljudima, neovisno o povodu, najlakše nam je nekog poslati u neku stvar. Jesu li ovo znakovi nekog kolektivnog PTSP-a?
Piše: Asim Bešlija

U jednoj prostoriji sjedi jedna grupa ljudi. Njihove stolice poredane su u krug. Dok jedan priča svi ostali pažljivo slušaju njegovu priču. Čovjek opisuje kako svakodnevno nasrće na svoju porodicu, ženu i djecu, iznenada, često bez nekog posebnog povoda, kao da ima neki napad. Onda nakon pet minuta sve je gotovo. Smiri se i sabere. Shvati šta je uradio i pokaje se. I tako sve iznova. Čovjek priča vrlo detaljno. Zatim plače, i plače, i plače. Doktorica mu govori da slobodno plače. I muškarcima je dopušteno da plaču, kaže ona, slobodno se isplači. I vidite starijeg čovjeka kako rida, kao da se u njemu tope sav bijes i pritisak, i pretvaraju u te suze.
Ovo je zapravo samo djelimičan opis jedne scene iz dokumentarnog filma 'Fantazija' posvećenog ljudima koji boluju od PTSP-a. Scena je snimljena u jednom klubu veterana rata u Tuzli gdje se održavaju redovne sesije na kojima bivši borci razgovaraju o tome kako se očituju njihove ratne traume. Sve odreda ljudi koji su očekivali mnogo, u ratu dali sve od sebe, nakon rata na margini, odbačeni, jedva preživljavaju. U cijeloj priči, otkrivaju da imaju PTSP. Nakon toga, odlučili su da potraže spas i time izbjegnu da njihova tempirana bomba i eksplodira.

Mnogima su te bombe eksplodirale. Bilo da su ih stvarno bacili na sebe ili druge, bilo da su digli ruku na članove svoje porodice ili nekog drugog. A, i oni su zasigurno, kao i većina građana ove zemlje, bili uvjereni da je s njima sve u redu i da njihov vlastiti kosmos jeste u redu. Nije do njih, do drugih je.

Takvom se kod nas čini i svakodnevna ljudska vreva. Kao mnoštvo individualnih svjetova koji se stalno sudaraju, a svaki od njih uvjeren da je u pravu i da je njegov put najbolji. Nema konsenzusa o tome šta je dobro za sve. Pa, tako frustracija počinje od momenta kada kročite iz vašeg doma napolje. Ako prelazite na pješačkom, nervozni vozač vam neće htjeti stati ili će vam svirati, mahati rukama sa pitanjem – da li ste normalni?

Možda ćete hodajući nekom ulicom postati slučajna žrtva kada se neki nerazjašnjeni računi budu rješavali pucanjem usred bijela dana u centru grada. A, možda ćete se istraumirati samim tim gledajući kako taksisti iz konkurentskih kompanija jedni drugima psuju majku.

Zapravo, nikad se ne zna kada će bomba eksplodirati. Nikad nećete znati koja je osoba sljedeća, šta neko, koga sretnete na ulici i pogledate u oči, misli, i šta će uraditi još večeras!

Ali, priča se uvijek odnosi na nekog drugog. Kao da se čini da nismo spremni pogledati dublje na naša stanja, malo dalje od onoga što nam pokazuje odraz ogledala, i kao da nismo spremni da razumijemo sebe, svijet oko sebe, naš odnos prema tom svijetu i ljudima, naš nastup na životnoj sceni. Umjesto toga, u vlastitim smo oklopima uvjerenosti da sve počinje i završava nama samima. Zato je neki drugi uvijek kriv.

Nismo ni spremni da osluhnemo naš životni ritam i njegove odjeke, da spoznamo kako to ljudi shvataju nas, zašto smo takvi kakvi smo i kako to utječe na druge. Zbog čega ta nervoza, svađe, tuče, pucnjava, nemar, agresivnost i sve ostale loše posljedice oko nas?

Taj socijalni sukob u kojem svi učestvujemo, manje ili više, svjesno ili nesvjesno, podsjeća nas na ono što smo svi ovdje prošli – agresiju, rat, žrtve masakre, granatiranja, glad, hladnoću. Danas, godinama poslije, opet toga vjerovatno nismo ni svjesni ali sve ukazuje da se godine traume polako pokazuju. Kao da je svaki građanin na ovaj ili onaj način pripadnik te imaginarne PTSP nacije. Pored tebe je ali ga ne vidiš. Sad ga ima, sad ga nema. Ili, sad te ima, sad te nema.

PS. Preko 2 miliona ljudi u BiH bilo je izloženo traumama rata i potencijalne su žrtve PTSP-a. Svjetska medicina je dokazala da se PTSP može javiti i nakon 20 godina od preživljene traume.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: