Poštar Adil Rahmanović: Pisma su se čekala s nestrpljenjem, s ljudima sam dijelio tugu i radost

"Donosio sam mnogo pisama, posebno onih iz vojske koje su mnogobrojne djevojke nestrpljivo čekale. Radovali su se i stariji zbog penzija. Bilo je dosta druženja i moralo se znati šta ćete pričati s mladima, a šta sa starijim osobama. Morao si imati priči za svakoga. Dugo sam radio u istom rejonu i u 70 posto domaćinstava doživljavali su me kao svog člana", kazao je Rahmanović.

I dok mnoge čujete kako se žale što moraju ići na posao jer ime je nekada jednostavno mrsko, Rahmanović to nikada nije osjetio.

"Jedva sam čekao da svane kako bih išao na posao. Uvijek sam se radovao tome. Bilo je puno prijateljstava, a bilo je tu i ljubavi. To je vrlo zanimljiv posao. I kada poredim i prije rata i sada, nije se mnogo promijenilo. Ja nikada nisam osjetio da poštar nema šta raditi. Uvijek ima pošiljki raznih vrsta koje se trebaju uručiti", rekao je Rahmanović.

Sa strankama dijelio tugu i radost

Više puta je imao priliku da prestane raditi na terenu, no nije želio. Upravo u zanimanju poštara pronašao je sebe i svoje zadovoljstvo. Ipak, nije uvijek rado uručivao pošiljke jer je tu bilo i tužnih vijesti.

"Najteže pošiljke su one kojima se javljalo da je neko umro. Trebalo je doći na vrata i reći to strogo ozbiljno, pokušati utješiti stranku i pričati. ali bilo je tu i lijepih vijesti i tada bi me zvali da kafenišemo", kazao je Adil, koji je miljenik svih građana koji žive na njegovom rejonu.

Dijelio je i radost i tugu s njima, a nerijetko ih je i savjetovao, posebno mlade djevojke koje su čekale pisma svojih momaka iz vojske.

"Znale su me čekati ispred zgrade i kada vide da njima nisam donio pismo plakale bi. Morao sam ih tješiti, pričati s njima i dati savjete. Govorio sam im da se povuku i ne šalju više pisma jer ako to urade postoji velika mogućnost da će im se vratiti. Tako je i bilo. Jedna djevojka me poslušala i kada joj je momak izašao iz vojske prvo je došao njoj na vrata. Mnogo se radovala i dočekala me ispred zgrade raširenih ruku. Ljubila me i grlili zbog savjeta", kazao je Rahmanović.

Zanimljiv posao

Rahmanović ističe kako bi ovaj posao svakome preporučio upravo zbog novih poznanstava, kontakta s ljudima i brojnih životnih priča. Također, posao zahtijeva veliku samostalnost i odgovornost zbog pošiljki i novca.

"Iako hodate i ljeti i zimi nije teško. To je zanimljivi zdrav posao jer se krećete. Kad bih opet trebao birati uvijek bih izabrao posao poštara. I kada mi je zdravlje bilo narušeno i kad sam bio ranjen ponovo sam izabrao da se vratim na teren i zahvaljujući mom šefu Safetu Trakiću ostao sam sve do penzije na terenu. A novac me nikada nije bilo strah nositi jer sam ga uvijek smatrao običnim papirom kao i sve druge pošiljke", rekao je Rahmanović.

Za pet mjeseci odlazi u penziju i slijede mirniji dani kada će uživati na svojoj vikendici u Zvorniku.

"Osigurao sam sebe, djecu sam izveo na pravi put i rade. Radujem se penziji koju planiram provesti na vikendici, šetajući kroz prirodu i sa svojom suprugom pod ruku tako ići do smrti", zaključio je na kraju razgovora Rahmanović.