{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Portiri, portiri, k'o Titovi pioniri

S
3.8.2009. u 09:00
0
31
Portiri, portiri, k'o Titovi pioniri
0
Portiri, portiri, k'o Titovi pioniri
Ako je iko dočekao svojih pet minuta slave u ovom postratnom društvu i lafo modernoj državi koja vrši kondicione pripreme za članstvo u EU, onda je to jedna posebna klasa ljudi. Nekada su bili ustrojeni strogom hijerarhijom i čvrstim komunističkom rukom, te bili manji od makova zrna, a danas bez njihovog znanja kao jedan obični građanin ne možeš prstom maknuti. To su portiri, naravno. Pa, sad recite da niko od vas s njima nije imao bar jedan susret treće vrste.
Iako nam se u terminologiju, i posljedično u praksu, polako uvlače desk menadžeri, u nekim modernim kompanijama, u većini firmi, institucija, organizacija i tome slično, još uvijek su prisutni portiri. Da, to su oni naizgled dobroćudni ljudi što sjede iza mahom zaprljanog stakla i čekaju da vas pitaju šta trebate, kako bi odlučili šta raditi s vama. Jer oni su, ma kako bezazleno i nemušto izgledali, 'biti ili ne biti' za ostvarivanje vaših poslova, na kojem god se vi mjestu našli.

Dakle, portiri su, iako se to vizuelno ne bi baš moglo reći, uistinu posljednjih 15-ak godina daleko dogurali. Od nekadašnjih komunističkih ikebana koje su trebale stajati mirno kad prolaze drugovi i drugarice, do moćnih kontrolora svega što se kreće ispred njihovog šaltera i glavnih donosilaca odluke hoćete li se vi pomaći sa mjesta na kojem se nalazite, naprijed ili nazad. Pa, vi izvolite. Reagujte kako želite.

E sad, nije svugdje isto. Što su institucije važnije, to su i portiri ozbiljniji. Mislim, ozbiljniji u svojoj namjeri da vam pokažu koliko ste mali, miševi, sluge onima koji bi trebali služiti vama, uključujući i njih same koji čame iz tog stakla, sa telefonom, potvrdama o ulasku i izlasku, i bespoštednom bilježenju svega što se dešava pred njihovim očima. Nije tu ni važno je li to Meho, Pero ili Rade, njihov ti je mentalitet isti. Ako si im sumnjiv, ili ako nemaš zakazano, sad će on zvati direktno, pazi sad ovo, direktorovu kancelariju da provjeri šta da radi sa ovom ženom ili nekim muškarcem koji izgleda tako i tako, i želi do te i te službenice.

Scena na svakoj portirnici je nekako ista. Nekakav zadubljen izraz lica dok se putem telefonske linije razmatra vaš slučaj, pa neko prećutno vijećanje, slaganje grimasa kao da je stvar baš ozbiljna, zatim lagano spuštanje slušalice i isto tako podizanje glave prema vama kako bi vam se saopćila konačna presuda. Nešto tipa – 'evo, gospođo, možete gore. Odobrili su iz direktorove kancelarije'. Vama je laknulo jer peripetija neće biti a sam portir je sebe pogledao kao da je još jednom potvrdio svoju neizbježnu važnost u transferu ljudi po administrativnim službama.

Zasigurno niko se ne može mjeriti sa ovima što svoju dužnost obavljaju po državnim institucijama u Sarajevu. Ti kao da su dosegli nebeske visine, pa ne vide ništa osim sebe i eventulano premijera države. Stoga u toj svoj silini moći koju su sebi umislili da imaju, svi ostali koje prolaze pored njihovog šaltera, su neka niža stvorenja koja po prilici stvari uvijek trebaju bogobojažljivo izgledati da vide šta će se desiti s njima. Oni naravno nemaju naviku da persiraju bilo koga osim ako nije kakav ministar ili stranac, njima ništa ne znači vaša mala ljudska patnja i važnost sastanka koji namjeravate obaviti kako bi rješili bar dio problema svoga sitnog građanskog života. Oni nemaju saosjećanja i nisu tu da pomognu, kako god da okrenete. Oni samo poštuju pravila i moć koja ima je data kako svaka šuša kojim slučajem ne bi trenirala demokraciju, gluho bilo, i u državnim institucijama tražila svoja prava.

No, možda vam se sva ova priča može činiti pretjeranom, nerealnom, glupom, smiješnom, i tome slično, ali kada pomislite da je ovakvih ljudi čitava mala vojska i da upravo oni mali i nemoćni posustaju pred njima, onda tema i nije tako beznačajna.

Nije ako se i zna da su mnogi što sjede iza tih staklenih površina i u vas gledaju kao da ste došli izvršiti oružanu pljačku, dobila te 'pozicije' po oprobanom demokratskom modelu familijarnih veza, pa su zahvaljujući amidžićima i dajdžićima, ili ujkama i strikama, dobili sigurno radno mjesto i zagaratiranu penziju. I što je najvažnije – njih niko ne smije da dira!

Oni, dapače, mogu na tom komadu prostora raditi skoro pa šta im je volja, tako da vas scene poput kuhala, džezvi, fildžana, bureka i porcija ćevapa, uopće ne trebaju čuditi jer to spada u domen njihovih ličnih sloboda koju im je dodijeljena titula portira donijela sama sa sobom. I naravno, sa tapšanjem rođaka koji je na višem položaju.

A, posebna su iskustva sa portirima koji rade na prijemnim šalterima raznih međunarodnih organizacija u našoj zemlji, koji činjenicu da su portiri, žele nekako zamagliti nekim stranim nazivom, tipa 'security officer' ili tome slično, iako zapravo rade isto kao i onaj Meho iz kantona. S razlikom što su naravno obučeni lijepo, u popeglanim košuljama i odijelima, ovješenim kravatama i žele ostaviti dojam klase iznad koja skoro pa da podučava domaće posjetioce kako se ponašati ulaskom u sjedište te i te međunarodne organizacije. Kako su samo oni važni! Doživite iskustvo u bezličnoj zgradi sa još bezličnijom administracijom Ureda visokog predstavnika u Sarajevu, i sve će vam se samo kazati. Tamošnji portiri, valjda samo zbog činjenice što zarađuju više od prosjeka u svojoj zemlji, osjećaju nešto više za samo svoje zvanje. Nešto kao vozači u diplomatskim misijama.

A, vi možete misliti šta hoćete o ovim ljudima, iako se svaki slučaj razlikuje od drugog, ali ne možete izbjeći važnost portira u današnjem bosanskohercegovačkom društvu. Oni su važni koliko i revizori u tramvaju, eko policajci u beskrajnoj ophodnji ili nikad zadovoljni taksisti. Oni su toliko važni da sam razmišljao da skup ovih rečenica, umjesto aluzijom na Titovo vrijeme i poštovanje samo jednog autoriteta (danas direktora, zna se), nazovem jednim ozbiljnijim imenom, poput 'Uloga portira u demokratizaciji društva'. Ali, ne dade mi vrag.

No, ništa zato. Ako niste imali bliskih susreta sa portirima, sigurno ćete imati. A, kada budete imali, biće vam jasno zašto, počevši s njima, mi obični građani osjećamo poniznost pred frankeštajnom od naše administracije i zašto moramo trpiti sve i svašta, plaćajući ljude pred kojima skoro pa da moramo drhtati.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: