Sve je, priča, počelo još dok je bio dječak, kada se u rodnom Osridku kod Gornjeg Vakufa družio s prijateljima i igrao kolo "Oj, curice, dina ti“, ne znajući tada da će upravo folklor zauzeti važno mjesto u njegovom životu.
"Osnovnu školu pohađao sam u Voljicu, a sa trinaest godina otišao na školovanje u Sarajevo. Želio sam da budem stolar i da upišem Građevinsku tehničku školu. Učlanio sam se u KUD "Zija Dizdarević“ i, skupa s ostalim igračima, često nastupao s poznatim pjevačima. To je period koji je, čini mi se, opredijelio moju životnu profesiju. Naravno, nikada nisam zaboravio one prve aplauze publike i osjećaj dok igraš u predivnoj narodnoj nošnji", prisjeća se Šehić.
Neprocjenjivo je iskustvo, dodaje, koje je kasnije stekao kao član KUD-a "Miljenko Cvitković“, a sudbina je htjela da 1961. dođe u Bugojno i da se prijavi u KUD "Budućnost“, gdje je nedugo po dolasku u taj grad počeo voditi Dječiji ansambl.
"Prva koreografija koju sam napravio bila je "Igre Gornjeg Vakufa“. Zanimljivo je da je, umjesto uobičajenih desetak minuta, trajala pola sata. U njoj se, očito, osjetila nostalgija i čežnja koju sam tada osjećao za zavičajem. Želio sam da obuhvatim sve igre i običaje mog kraja, ne vodeći računa na dužinu priče koju sam želio ispričati igrom i pjesmom", priznaje on.
Ponosan je, kaže, na svoj rad s folkloristima u OŠ "Deveti septembar“ u Bugojnu, to što je uspješno završio Jugoslovensku školu folklora i mnoge seminare, te na brojna priznanja i plakete koje predstavljaju krunu višedecenijskog postojanja GFA "Bugojno“, i njegovog ličnog angažmana u ovom ansamblu, koji je počeo davne 1977.
"Sretan sam činjenicom da je bugojanski folklor postao prepoznatljiv po svom kvalitetu, i da važi za jedan od najboljih u BiH. Postao je omiljen među građanima, koji s oduševljenjem prate sve nastupe naših članova. Gotovo da nema grada u bivšoj Jugoslaviji u kojem nismo igrali na smotrama folklora i festivalima. Otprilike, oko tri hiljade građana prošlo je kroz folklor. Naravno, nisu samo Bugojanci igrali folklor, tu su bili i naši članovi iz Gornjeg i Donjeg Vakufa", ističe Šehić.
Razočaran je, kaže, trenutnom situacijom u kojoj se nalazi folklorna umjetnost u BiH, i nebrigom nadležnih da joj se posveti veća pažnja.
"Zaboravljaju se narodni običaji, a to nije dobro, jer narod koji izgubi svoje običaje, izgubit će i identitet. Osim što čuva od zaborava i njeguje tradiciju, folklor povezuje ljude što je, možda, još značajnije. Bugojanski folklor je gostovao u 22 evropske i azijske zemlje i davno otvorio vrata Evrope. I sami organiziramo međunarodni festival, na kojem sudjeluju folkloristi iz drugih zemalja", naglašava Šehić.
Ovaj Bugojanac je poznat i po tome što izrađuje raznu narodnu nošnju, a umijeće mu je, kaže, u amanet ostavila rahmetli majka Atija.
"Ona je pravila nošnju za gradske igre, čuvene kalkan-kape, tepeluke... Ljudi iz Sarajeva su dolazili i donesili prave dukate i bisere, da ih ona obradi i ukrasi. Radila je ženske a tetak Dervo muške nošnje. Prije, dakle, stotinu godina pravila se nošnja u mojoj porodici. I danas se znaju zadaci svih ukućana. Zna se ko pravi jeleke, košulje, anterije i druge stvari za nošnje svih naroda, koje su lijepe i interesantne svaka na svoj način. Kao, uostalom, i koreografije koje, također, imaju svoje priče i poruke", zaključuje Šehić.