{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Popravljanje svijeta

S
17.7.2009. u 16:35
0
21
Popravljanje svijeta
0
Popravljanje svijeta
Na svijetu je puno naizgled velikih stvari, ali one nisu najvažnije. Ono što je doista bitno su nijanse.
Ljeto, odnosno juli, za mene počinje u Stocu. Tamo u gradu koji je ostavljen od (skoro) svih, a (skoro) svi polažu pravo da znaju šta bi bilo najbolje za Stolac i kako bi ti ljudi tamo trebli živjeti. Mi, grupa prijatelja koja se našla oko zajedničke tačke – Stoca kao lijepe, možda i najljepše oaze orijentalnog Mediterana – smo htjeli napraviti Festival kratkog filma, kako bi se energije ispreplele i kako bi ljudi sličnih frekvencija došli na Bregavu, posjetiti ljude baš takvih talasnih dužina tamo i sresti se tamo radeći ili uživajući na istom projektu. Za nas – Igora Borozana, Muamera Kodrića, Alu Puzića, Mehu Rizvanbegovića, Halku, Nedžada, Tihu i sve ljude koji rade nešto za Festival – kojima su se priključili i Jasmila Žbanić, Amira i Nihad Kreševljakvić, Damir Ibrahimović, Stolac je neka vrsta "pupka svijeta", mjesto u kojem se energije stapaju kao u nijednom drugom.

Veliki broj gostiju dao nam je za pravo i bio, naprosto, fasciniran: među njima su bili i Saša Lošić, Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Bruno Anković, Miroslav Momčilović, Tarik Samarah, Nenad Đurić, Miro Purivatra, Izeta Građević, Irfan Redžović, Christiana Biron, Pjer Žalica, Feđa Štukan, Azra Mehić, Almir Palata, Rijad Vojniković (molim one koje nisam naveo za oprost, jer ih nisam zaboravio) čak se i Danis Tanović sa ekipom suradnika u biranju terena za svoj novi film prošli vikend pojavio u bašti motela Ragusa. Njihovom osoblju ide posebna zahvala jer su nesebično otvorili svoja vrata, kad to baš i nije bilo "popularno". Zrinka Cvitešić je na otvorenju zapjevala pjesmu iz filma "Vlak u snijegu", i stvar koja se sve vrijeme ljuljala na ivici – ispala čarolija! "Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može" – kaže ta legendarna pjesmica.

I, izgleda da je uspjelo. Kažem izgleda, jer se još uvijek osjete otpori: lokalna vlast na svim nivoima i svih nacionalnosti nijednom nas nije ni pogledala (a kamoli da nas pomogne). No, to je možda i njihov posao: da budu destruktivni. Naš je, opet, da pokušamo raditi nešto pozitivno, pa ćemo se ako bude sreće i naći. Pomalo me nervira to što, tu i tamo, osjetim utjecaj lokalnih "mudraca" koji bi zategnutosti u Stocu uvijek kontrolirali daljinskim upravljačem i koristili svoje pijune samo u medijske i spletkaroške svrhe – ali, i to je njihov "posao". Naše je da gradimo, njihovo da pokušaju razgrađivati ili na kraju, pripisati sebi zasluge kad se desi nešto lijepo. A desilo se: u noći zatvaranja festivala, nakon što su Christina A. Maier i Saša Lošić (Christina na našem, a Loša na engleskom) proglasili pobjednika Festivala, nastupilo je Zabranjeno pušenje, pred oko 1.500 ljudi.

Stočani su bili jednodušni u ocjeni: takva stvar se od rata naovamo ne pamti. Svi kafići su bili zatvoreni oko 23 sata i ljudi su došli na nekropolu Radimlja čuti bend oformljen prije trideset i pet godina. To je cijeli jedan život, baš kao što je bilo i vrijeme da četrnaest godina nakon završetka rata jedna novina bitna za regiju, u ovom slučaju Dnevni list, medijski partner i pokrovitelj Festivala u Stocu objavi da je "Zabranjeno pušenje ujedinilo Stolac".

Nakon toga, kad vam ljudi na ulici, u kafiću ili trafici, i Bošnjaci i Hrvati, počnu zahvaljivati i čestitati na onome što ste uradili, osjetite ponos. Zaboravi se na sve neprijatnosti, tehničke poteškoće i stresove. Festival u Stocu nema veliku infrastrukturu ili hladne profesionalce koji ga organiziraju. To bi se, dakle, moralo mijenjati, ali osnovna intencija FKF – ne bi. Ukoliko jedno dijete u Stocu zbog filma koje je vidjelo u bašti nekadašnje Gradske kafane (a na projekcijama se, nekako, uvijek zalomi da je najviše djece i mladih) zavoli film i kao čovjek pređe barijere koje su mu nametnute nacionalističkim bezumljem, stvar je uspjela.

Stolac, tako, umije biti veliko zadovoljstvo, ali je istovremeno veliki izazov koji traži izniman oprez. Uz temeljnu ostavljenost i programske tenzije koje se tamo podgrijavaju, valja paziti na lokalne nijanse, sujete ili, jednostavno, rane koje ne treba pozlijeđivati. U tim procesima se zna dogoditi da steknete nove prijatelje i istomišljenike, ali i da se razočarate u neke stare. Jer, svijet pa i Stolac, počivaju na nijansama, za koje je tragično da ih uviđa sve manji broj ljudi.

Naravno da ne čudi kad te nijanse ne vidi (ili neće, ali to je sasvim svejedno, najutjecajniji bošnjački dnevnik koji iz Stoca uvijek izvještava tendenciozno i pogrešno), ali kad se "provjereni" zalete, onda čovjeku stvarno bude krivo. U tom smislu sam bio donekle povrijeđen kad sam vidio da profesor Ivo Banac, čovjek koji je prije petnaestak godina na Yaleu uveo Stolac kao dio svjetske kulturne baštine koji se bezumno razara, izjednačava sovjetski režim sa onim u bivšoj Jugoslaviji. To, naprosto, nije tako, a da nije svjedoči sam primjer doktora Banca koji je optužen da je vlastiti stan u Zagrebu izdavao HHO-u. Jer, da je uvaženi doktor u Jugoslaviji izdavao svoju nekretninu firmi u kojoj trenutno radi i za to naplaćivao kiriju, stigla bi ga kazna za pronevjeru i neka globa, stvar bi se kasnije zataškala jer se radi o uglednom sveučilišnom radniku i prošla bi uz neki uslov. U Sovjetskom savezu mu takve stvari ne bi smjele pasti na pamet jer se za njih išlo u nešto hladnije krajeve, na prisilni rad i hlađenje od prokapitalističkog djelovanja.

Eto, to su nijanse na koje treba paziti. I imati na umu da se na svim tačkama svijeta, ma koliko one bile globalno važne, nalaze "sitnice" do kojih čovjek mora držati ako želi da ono što radi ima smisla, i da se to uvažava. Bez obzira na to koliko teška bila misija i sa koliko će se poteškoća u njoj još sresti. Jer, samo čovjek ima mogućnost popravljanja svijeta.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: