Politički komentari Vlastimira Mijovića
Strogo kanalisano pamćenje
Istorija se kod nas često ponavlja, pa i istorija zločina; preciznije – istorija nacionalno i vjerski motivirane bestijalnosti. Nekad u Jasenovcu, pola stoljeća poslije u Srebrenici, sutra ko zna gdje i u čijoj režiji bićemo svjedoci novog vjersko-nacionalnog iživljavanja koje se mjeri hiljadama nasilno prekinutih ljudskih života. Jer iz prošlosti ništa ne učimo, jer je ne štujemo, jer, u stvari, kao društvo nismo dosegli principijelni, objektivan odnos prema žrtvama terora, bez obzira koje im ime na čelu piše.
Ovdašnji nacionalni kolektiviteti izrazito su selektivni i jednostrani u svom pamćenju, te na tom pamćenju zasnovanoj senzibilnosti prema žrtvama i zločinima. Svoje se žrtve oplakuju, tuđe se ignorišu. Zločinci iz svog naroda se opravdavaju, tuđi se žigošu i osuđuju. A tim putem dok kročimo, samo novim jamama možemo da se nadamo.
U nedjelju su oplakivane žrtve Jasenovca, one iz zloglasnih ustaških vremena. Pomen je bio izrazito politiziran i nacionalno obojen. Isto onako kako će za koju nedjelju biti u Srebrenici, kad se bude obilježavala četrnaesta godišnjica genocida nad Bošnjacima. Niti se sjenama jasenovačkih žrtvava poklonila cijela Bosna i Hercegovina, niti će se to dogoditi na mezarju u Potočarima. To je naša stvarnost, naša jadna uskogrudost i nespremnost da zlo koje nas razjeda sagledamo u cijelosti, da shvatimo da su svi zločinci isti, a sve njihove žrtve jednake. Različiti su samo datumi i povijesni konteksti u kojim se nemilice lila nevina krv.
U ovoj hiljadu godina staroj zemlji, uz mnogo skupa proživljenog dobra, jedni drugima počinili smo i mnogo zla. I počinićemo još, sudeći po tome kako svoju zloću brzo zaboravljamo, a tuđu dovijeka pamtimo. Tome vodi nedjeljni izostanak bošnjačke i hrvatske političke reprezentacije sa komemoracije u Donjoj Gradini. Pogotovo zato što će, u morbidnom kontinuitetu naših revanšizama, za koju nedjelju u Srebrenici izostati upravo oni koji su prije dva dana bili na jasenovačkim humkama.
Kao što ćutnja nekad više govori od riječi, tako i izostanci više kazuju od prisustva. A to je upravo ono što ovdašnje političko-nacionalne i vjerske reprezentacije žele: da stari grobovi budu vječito sjemenište novih sukoba ili, u najmanjem, dokaz da jedni s drugima više ne možemo da živimo. Ma koliko mi od toga okretali glavu ili njegovali samo svoju istinu, taj crv neprestano i nezaustavljivo ruje, snaži mržnju i nerazumijevanje, hrani osvetoljubivost i nacionalnu netrpeljivost. Rezultat je vidljiv i sada, u ogromnoj međunacionalnoj i vjerskoj podozrivosti koja, u svojoj latentnoj istrajnosti, može dovesti i do novih jama, novih žrtava i zločina.
Krugovi zla naša su sudbina u kojoj je jedno uvijek isto: da smo svi na neprestanom gubitku. Osim, dakako, političkih i vjerskih elita, tog vampirskog soja koji živi od stalnog zazivanja i prolivanja nevine krvi. U tu svrhu, politički govori održani u Donjoj Gradini trebali su u bosanskim Srbima još jednom rasplamsati uvjerenje da se od komšija nemaju ničem dobrom nadati. Nimalo ne sumnjam da će, s druge strane, Bošnjacima isto biti poručeno sa govornice u Potočarima.
Sve viđeno prošle, vidjećemo i ove godine, vjerovatno i dogodine. Jedna mržnja drugu će da hrani, bez obzira što su počinioci zločina i u jasenovačkom i u srebreničkom slučaju uglavnom kažnjeni. I što nijedan zločin ne potire niti umanjuje onaj drugi; štaviše – upozorenje je višestruko.
Ukoliko iz toga konačno ne izvučemo pouku, onda smo beznadežan slučaj: kopači jama u koje kao snoplje sami padamo!
