{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Plati odmah!

S
24.10.2008. u 08:33
0
0
Plati odmah!
0
Plati odmah!
Šta će biti ako ne platiš? Bolje je i ne pomišljati. Maltretiranje građana od strane javnih preduzeća koja nam osiguravaju usluge bez kojih ne možemo funkcionirati, i u situacijama kad ta preduzeća naprave greške, često prevazilazi granice. Pogotovo u situacijama kada se radi o ljudima koji preživljavaju sa par stotina maraka mjesečno i koje u redovima stoje da bi dali svoje novčano požrtvovanje. A, pitamo li se ikad, gdje je tu socijalna država?
Piše: Asim Bešlija

U našoj frankenštajn državici vjerovatno se lako boriti sa čitavom šumom javne administracije ukoliko imamo solidnu finansijsku osnovu, pa ni kojekakve opomene i prijetnje tamo gdje smo zaduženi, ne padaju tako teško. No, ipak nije ugodno kada vam u poštanskom sandučiću osvane upozorenje da ste propustili platiti ratu za ovo ili ono, ili kada shvatite da se neki račun igrom prilika negdje zagubio.

Autoru kolumne to se desilo. Na veliko iznenađenje. Jer boriti se sa državom donkihotovski je zadatak pogotovo ako ne izmirujete obaveze. Pa, se čudio kako je moguće da mu je promakao jedan račun za električnu energiju još iz ljetnih mjeseci. Ali elektrodistribucija to ne zaboravlja pa je i nakon nekoliko mjeseci račun stigao u vidu opomene sa prijetnjom za isključenje struje. U obavještenju nigdje nije pisalo za koji je mjesec dugovanje od nekih 9 ili 10 KM ali je zato velikim slovima, boldirano, bilo napisano – PLATITI ODMAH. Vrlo prijeteći i nimalo ugodno. Onda je autor sa opomenom kao talismanom požurio da obližnje pošte i ODMAH PLATIO. Jer nije mogao ni zamisliti da ne može uključiti laptop kako bi radio svoj posao, jer mu je desktop računar prije desetak dana skoro uništen nakon strujnog udara uzrokovanog njenim nestankom u nekoliko uzastopnih navrata. Nije mogao ni zamisliti da ne bi mogao napraviti kafu ujutro prije posla ili se istuširati. Sve zbog tih desetak maraka. I tako je još jedan potencijalni uzrok stresa uklonjen kako se njime ne bi brukalo pred svekolikim svijetom.

A, onda vam na um padne ono nerviranje kada oko prvog u poštama zateknete redove, uglavnom penzionera, koji čekaju da izmire svoje obaveze, baš kao da neće davati svoje pare nego kao da se dijeli besplatan hljeb. Vama se žuri, vi biste što prije, nemate vremena, kasnite na posao, itd. Dok ti ljudi čekaju još od osam sati ujutro da im se smiluju šalterske službenice i u kasu ubace poveći dio njihove crkavice. I u tom gotovo očaju da se izmire obaveze prema državi, makar u novčaniku ne ostalo niti za preživljavanje tokom mjeseca, krije se taj veliki strah. Strah od toga da ne ostanete bez struje, grijanja, vode ili plina, pogotovo ako ste u godinama i ako vam je dom gotovo sve. Onda se vrlo lako može i razumjeti kako je taj rašomon stalnih prijetnji da će vam se isključiti neki od energenata apsolutno treniranje strogoće nad ionako osiromašenim narodom.

Nema tu socijalnog sistema, zaštite, brige kako će ti stari preživjeti zimu i hoće li nakon svih uredno izmirenih računa imati šta za jelo. Tu je samo briga da se ubere novac. Ljudski životi i ljudski odnos prema njima kao da i nisu bitni. Taj mali, sitni korisnik posustaje pred mašinerijom naplate. On kao po pravilu nikada nije u pravu niti može biti u pravu. Zato se i penzija topi brže od bilo kojeg drugog prihoda.

Zato nam i scene ljudi koji rove po kontejnerima i traže ostatke tuđih obilnih obroka nisu više filmske. Više stvar navike i normalnosti. Onako dok na prozoru dokoni pušimo cigaretu i posmatramo opsadu kontejnera a radijator nam grije noge. To što posmatramo sa sigurne udaljenosti nije nam više filmska scena. To je više reality show. U onom dijelu kada Veliki Brat samo gleda i šuti.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: