Pedantnost etničkih čistača
Na jednom novinarskom zadataku, u gradiću na samoj granici BiH i Hrvatske, koji se danas zove Novi Grad, a inače Bosanski Novi, ekipa u kojoj sam bio pravila je reportažu o povratku u ovo mjesto i generalno o tome kako se situacija razvija u poslijeratnom periodu. Bilo je to prije nekoliko godina.
Bosanski Novi je tipična priča iz ratnog perioda ove zemlje. Većina Bošnjaka i Hrvata je protjerana, i to za svega jedan dan, i to preko mosta u Hrvatsku, nakon što su svi bili skupljeni na gradski stadion, u sabirni centar, kako predstavnici ratnih srpskih vlasti vole tepati ovom efikasnom instrumentu etničkog čišćenja.
Viđeniji ljudi, političari, profesori i drugi, su ili mučeni pa pušteni, ili poubijani. Nakon obavljenog posla, čisto srpska skupština opštine je odlučila i usvojila da se Bosanski Novi tako više ne zove nego da vrati neki stari naziv koji bi manje iritirao lokalne srpske mještane (odjednom!) ali i srpske izbjeglice koje su se tu našle igrom neprilika. I tako je umjesto bosanskog vaskrsnuo Novi Grad, ime koje je trebalo simbolizirati novi početak, harmoniju, bolji život, sreću, jednom kada su se otarasili nepoželjnih sugrađana koji su bili drugačije vjere i nacionalnosti. Inače, njihovih dojučerašnjih komšija.
Kada sam u zgradi SO Bosanski Novi/Novi Grad godinama nakon zločina, mladog i smetenog političara, koji je obavljao neku važnu funkciju, možda predsjednika SO ili tome slično, upitao koliko je novo ime grada , zapravo, prepreka povratku, on je odgovorio da nije jer je doneseno konsenzusom svih! Onda sam ga upitao kako je bio moguć 'konsenzus svih' kada su dva naroda i fizički nedostajala u gradu, izvrdao je odgovor, mutno odgovorivši da su se složili oni koji su ostali, zajedno sa srpskim predstavnicima, a u skladu sa željama većine mještana. I tako je demokratski na početku rata, Bosanski Novi očišćen kako od njegovih stanovnika tako i od imena koje je podsjećalo na vremena kada se sretno živjelo.
Ovaj gradić danas ima dvojni naziv, zaglavljen je između prošlosti i budućnosti, i sa potpunim izostankom bilo kakve odgovornosti, moralne i materijalne, prema onome što je urađeno njegovim nesrpskim stanovnicima. Oni su danas svakako rasuti diljem planete.
Što čišće, to bolje
Priča poput ove u gradovima današnje Republike Srpske, ima koliko želite. Sve su odigrane po istom scenariju i sve za sobom povlače ogromnu šutnju lokalnog stanovništva i vlasti o tome šta se zaista dešavalo Bošnjacima i Hrvatima, zašto se to dešavalo i kako je moguće da niko ništa ne zna, pogotovo u malim sredinama poput Bratunca u kojem je, na primjer, gradski stadion u centru grada bio sabirno mjesto kao i lokalna škola, a to navodno niko nije niti vidio niti o tome šta čuo.
I ta kolektivna amnezija, zahvaljujući naporima srpskih političara u Bosni i Hercegovini da se od RS-a napravi neka država, održava se sve do današnjih dana. U posljednjih mjesec traju napori da se identitet bosanskog izbaci iz imena Bosanskog Broda i Bosanske Kostajnice, i da se ovi pogranični gradovi obezglave i zovu jednostavno Brod i Kostajnica. Narodna Skupština RS i Vlada RS na tome dosljedno rade.
Dakle, nakon što su teritorije etnički očišćene, i takvo stanje održano dovoljno dugo da postane održivo, sada je vrijeme da se dokusurivanje bosanskog identiteta završi i doslovnim brisanjem imena gradova u kojima je srpska većina nasilno nametnuta.
Ako ova tvrdnja nije tačna, onda bi bilo dobro, čisto radi principa transparentnosti, da vlasti Republike Srpske najprije objasne zbog čega se to radi i na koji način misle riješiti probleme počinjenih ratnih zločina koji su se dešavali u vrijeme izgradnje RS, a čemu su bolan podsjetnik brojne masovne grobnice koje se još uvijek pronalaze, i nestali kojima se gubi svaki trag. Kako bismo,dakle, izbjegli optužbe da tamo neko želi nestanak RS kao garanta opstanka srpskog naroda u BiH, možda bi najbolje bilo da grlati Milorad Dodik, osim iznošenja vlastitih fantazija tipa 'RS će ovo, ili RS će ono', bez ikakvog utemeljenja, da i odgovore na neka ključna pitanja, poput toga zašto se ne proganjaju osumnjičeni za ratne zločine, zbog čega je moguće da dželati danas slobodno hodaju i susreću svoje žrtve koje su prije nekih 17 godina trpali u kamione ili mučilišta, te zbog čega Bošnjaci i Hrvati jednostavno nemaju jednak tretman u odnosu na srpski naroda na teritoriji Republike Srpske. Ako bi se odgovorila ova nekolicina pitanja, na jedan ozbiljan i argumentiran način, mimo svakodnevne političke sapunice, onda bi možda bilo i uvjerljivije i pomisliti da današnje vlasti RS ne žele završiti ono što je započeo ratni zločinac Radovan Karadžić kada je osnivao ovu tvorevinu.
Ako ništa drugo, onda bi ponajprije ljudski bilo reći, priznati, i otkriti istinu ljudima koji već skoro dvije decenije pate za članovima svojih porodica čije kosti leže razbacane po ko zna kojim brdima manjeg bh. entiteta. Bilo bi fer i radi bolje budućnosti i boljih odnosa među narodima, zbog skidanja kolektivne odgovornosti i toga da RS ne bude samo genocidni projekat u kojem jedino Srbi i srpstvo u 21. stoljeću mogu opstati zahvaljujući aktuelnoj politici.
Šutnja zlata vrijedi
Dakle, sve se vrti oko pitanje šutnje. Pa, se zato i svako legitimno pitanje prema vlastima RS, smatra nekom vrsta napada i pokušaja njenog uništavanja, omalovažavanja srpskog naroda, ili pokušaja dominacije jednog naroda. Jer ako se ne riješe pitanje počinjenih zločina i ne zaustave pokušaji njihovog stalnog prikrivanja, kakva je uopšte budućnost cijele ove zemlje i iskrenog suočavanja svih naroda sa istinom o onome što su pretrpjeli u BiH, a posebno u dijelu koji se zove Republika Srpska. Na čemu se to onda zasniva budućnost? Na stalnoj političkoj napetosti? Štićenju RS-a time što će se stalno negirati, otuđivati od zemlje u kojoj se živi, stvarati državu u državi koja nema budućnosti i dalje zatrpavati ono što se neminovno otkriva svakim novim danom?
Ilustracija za šutnju i negiranje nalazimo na dosta mjesta. Bosanski Novi je dobar primjer a jedan od očitijih je i Višegrad u kojem je tamošnje bošnjačko stanovništvo bilo izloženo najmonstruoznijim zločinima, kakvi su spaljivanje živih ljudi na dvije lokacije u gradu, i to sa potpisom dvojice rođaka, Milana i Sredoja Lukića za koje haško tužilaštvo upravo traži doživotni zatvor.
Za trenutnog načelnika opštine Višegrad, to ne znači ništa. U odličnom serijalu emisija pod nazivom 'Otisci' koje je napravila XY Films produkcija iz Sarajeva, ovaj čovjek je otvoreno doveo u pitanje bilo kakva stradanja, založivši se za osnivanje komisije koja bi to istražila. Dakle, Miladin Milićević negira sve dosadašnje presude tribunala u Hagu, i poziva se na neku novu komisiju koja bi utvrdila šta se to dešavalo, kako bi žrtve imale pravo obilježiti mjesta stradanja.
Slično rezonuje i prijedorski načelnik Marko Pavić koji negira i šuti o poznatim prijedorskim logorima, i koji je upravo vašem novinaru jedne prilike izjavio kako je Prijedor završio sa pitanjem ratnih zločina, i okrenuo se boljoj budućnosti za sve narode. Da li je to tako, pitajte prognane Prijedorčane koji danas naseljavaju kako evropski tako i druge kontinente, ali i ljude iz drugih gradova koji već odavno ne žive u svojim kućama.
I da ne bude zabune, ovu obavezu koju najprije treba završiti Republika Srpska, pred sobom imaju i druge sredine. Tamo gdje su bez ikakvog osnova stradali Hrvati i Srbi.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
