{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Pa ti ostani normalan

S
1.6.2009. u 08:06
0
37
Pa ti ostani normalan
0
Pa ti ostani normalan
Kako preživjeti u zemlji čiji je narod svakodnevno izložen hiperprodukciji metoda u razvlačenju pameti, kao što su lopovluk, zaluđivanje, nebeske ideje, štićenje od nevidljivog neprijatelja i okretanje ka prošlosti kao boljoj budućnosti, pravo je pitanje i za najumnije glave ove planete. Ono što je ovom nesretnom narodu urađeno tokom a posebno nakon rata, može se svrstati u genijalni instrumentarij za umrtljivanje pacijenta na kolektivnoj osnovi, tako da ne zna 'je li poš'o' il' je doš'o'. Ponašanje našeg svijeta u socijalnom miljeu najbolje ilustrira simptome gore navedenog.
Pri vaganju kako u svemu ovome što zovemo život u našoj lijepoj domovini, ostati normalan i sačuvati iole zdrav razum, najteži je zadatak ta borba sa neprestanim padovima i letovima, nevidljivim zidovima na svakom koraku, prenapetosti i prejakom okidanju verbalnog oružja koje od mete zaista i napravi žrtvu. A, žrtva je taj mali obični čovjek koji od ranog jutra (iliti sabaha) doživljava frustracije koje ga prate na svakom koraku i ponajviše njegov mali i obični život pretvaraju u pakao čiji se broj reality epizoda ne zna, niti mu se kraj nazire.

Naime, praktični primjeri života naših ljudi ponajviše me podsjećaju na hod kroz duboko preoranu zemlju ili kroz gomile mulja i blata, gdje ni činjenica da na nogama imaš duboke gumene čizme, da si dobro zaštićen, ne pomaže tome da je tvoj hod usporen i pretežak, i da svom snagom nastojiš preći nepregledna polja neke ravnice, gdje tek na horizontu stidljivo viri pokoje stablo ili neka silueta.

U našem vrtlogu života je baš tako. Praktične stvari koje bi nam taj život trebale činiti jednostavnijim i udobnijim, ukopavaju ga sve više i od njega prave dramu od koje je aritmija zagarantovana i gdje nam niti jedna od popularnih vidovitih i ekraniziranih dama zasigurno neće pomoći. I niko nam neće naći odgovor na pitanje zašto je to tako, odnosno zašto stvari koje nisu nadohvat onima koji se smatraju vladarima naših duša i tijela, moraju biti toliko komplikovane i loše.

Baš ovih dana po svojoj glavi punoj arhivskih primjera nenormalnosti života preturam sve te nagomilane slike, koje ljudima koji jednostavno žele normalizirati svoju dnevnu egzistenciju, to uzastopno onemogućavaju, tako da se i jedan lijepi proljetni dan pretvara u oluju koja će samo donijeti depresivnost i namrgođene izraze lica.

Evo, krene čovjek da naspe goriva na pumpu, upalila se crvena ili žuta lampica, ovisno o automobilu, i sretan što može natankovati do pola, odlazi na pumpu, sipa, i odvozi se. Dan poslije, motor nekako drugačije radi, auto se jedva kreće, pri paljenju iz auspuha pri paljenju crn dim. Konsultuje ljude koji se razumiju, i shvati da su mu na pumpi podvalili nekvalitetno gorivo, odnosno da ga niko nije upozorio da je lošije kvalitete, i daleko od toga da je igdje stajala oznaka šta se to ubacuje u rezervoar njegovog ljubimca na točkovima. A, cijena goriva koju je platio jednaka je svim drugim.

Dnevno ludilo nastavlja se u saobraćaju. Stoji na semaforu i čeka zeleno svjetlo. Pali se žuto i on polako kreće, pritišće gas jer je već zeleno ali iznenada koči. Naime, neki mlađi par upravo prelazi pješački ispred ogromne kolone automobila i zabezeknuto gleda prema svim vozačima, onako optužujuće, kao da ih žele zgaziti jer u svojim glavama upravo njih dvoje su pravu i s nekom posebnom vrstom ponosa mogu prelaziti gdje god im je ćeif.

Taj naš mali čovjek već je dovoljno isfrustriran pa nastavlja sa svojim dnevnim aktivnostima, pokušavajući duboko udahnuti i smiren stići na svoje radno mjesto. Parkira na velikom parkingu a kad preko puta njega, na taksi štandu prava tuča. Jedan taksista tuče kolegu iz nekog nejasnog razloga. Čini se kao pitanje konkurencije, zavisti, nevoljkosti da se štand dijeli s nekim. Čuje kako ovaj što je mlatio kolegu, dok ih treći nije razdvojio, govori kako bi premlaćeni trebao biti na štandu u Blažuju, a ne ovdje, skoro pa u centru grada. On je ko biva predstavnik neke urbane taxi generacije koja rukama i nogama brani ugled kompanije od došljaka.

Udahne i ode na svoje radno mjesto, čiji otvoreni prozor gleda na dvorište jedne osnovne škole. Tamo vriska i galama djece. Zapravo, jedno nenormalno vrištanje i graja. Djeca se penju po drveću. Jedan dječak sa sigurne udaljenosti grupi druge djece koja se igraju na igralištu, iz sveg glasa psuje čitavu familiju, uključujući mamu i tatu, pa njihove roditelje, sestre i braću, i tako dalje. Ovi njega potom gađaju kamenjem, a zatim on njih. I priča se nekako završava sa zvonom koje najavljuje nastavak obrazovnog procesa.

Ode čovjek u brendiranu radnju ne bi li šta kupio, a ono ga prodavačica sa vrata dočekuje sa pitanjem šta želi, bez da je imao prilike razgledati. U isto vrijeme ga prati po cijeloj radnji. Kako ona, tako i momak iz tzv. securitya zadužen da nadgleda da ko nešto ne ukrade. On je, po prirodi stvari, potencijalni kradljivac. Čim ga ovako prate. A, htio je samo nešto razgledati.

Kod kuće, nakon napornog dana i bezbroj dnevnih trauma, želi napisati nekoliko e-mail poruka, ali ne lezi vraže, internet je spor po ko zna koji put iako silne pare daje za pretplatu. Restartuje modem, pa računar, pa osvježava, i sve radi ne bi li krenulo. Nazove provajdera da pita, a tamo glas potvrđuje da je istina da ima problema ali da bi trebalo brzo biti gotovo. Kad brzo? Pa eto, ne zna se tačno.

I tako knjiga ostane njegov najbolji prijatelj ili daljinski za šaltanje 40-ak tv kanala, i vrijeme je već za krevet i za najbolji dio čitave priče, a to je jedan bezbrižni san. U udobnom krevetu sve misli hrle ka nečemu ljepšem i boljem koje po pravilu donosi sutra. Ili, novi dan nova nafaka.

A, narednog dana, po nekoj logici loše sreće, komšije su mu pogrešnim parkiranjem zagradile automobil. Ali ništa s tim. Dan je predivan i lijep, ptice cvrkuću i okolno zelenilo ga umiruje. I pomišlja na to kako neki kažu – sve će biti dobro. U zemlji u kojoj je to 'dobro' kada ne ideš ni naprijed ni nazad.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: