{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Optimizam u zemlji pesimizima

S
2.3.2009. u 19:35
0
34
Optimizam u zemlji pesimizima
0
Optimizam u zemlji pesimizima
Zastanite na momenat i promislite. Šta je to što vam u ovom momentu daje optimizima da budete pozitivno orjentirani prema svojoj i budućnosti domovine? Malo, reklo bi se. Premalo. Ne samo zbog toga što ovom zemljom haraju sve moguće tranzicijske pošasti nego što i mi mali, obični ljudi očito nismo na visini zadataka kojim bi odgovorili na sve što nas pritišće. A, gdje bi to mogao biti odgovor i izlaz, može se zapitati vrli pitac neki? U obrazovanju, očiti je odgovor.
Piše: Asim Bešlija

Pomislite samo koliko bi stvari bile drugačije da je ova zemlja manje ruralna. Ne da ima manje sela, prirodnih ljepota, obradivog zemljišta, poljoprivrednih proizvoda. Nego da je više pismenog naroda upravo u tim malim mjestima kojih je naša zemlja puna i da je taj narod istinska pokretačka snaga promjena na izborima, uvijek kada nešto nije u redu i kada je vrijeme sazrelo da se stvari unaprijede.

Koliko bi onda sve bilo ozbiljnije, koliko bi predstavnici vlasti svoje birače shvatali sa više razumijevanja i ispunjavali njihovu volju koja nije samo ispunjavanje maglovitog prava na nacionalnu ravnopravnost.

Nažalost, ne živimo u takvoj zemlji. Mi živimo u zemlji ljudi kojima je nametnuta lažna samodopadljivost, gdje su kolektivitet i njegova odbrana podignuti na pijedestal nezamjenjivog i gdje su društvene vrijednosti spuštene na najniži mogući nivo. U čitavoj priči najtužnije je saznanje, a statistike to vjerno pokazuju, da je ovo zemlja nepismenih ljudi. Odnosno, zemlja neobrazovanih ljudi.

Uz činjenicu da je i obrazovni proces postao front za odbranu nacionalnih interesa, kriteriji kojima se podižu nove generacije i osposobljavaju za univerzalne vrijednosti danas globaliziranog svijeta, na klimavim su nogama.

Naime, problem nije toliko u nastavnom planu i programu i njegovoj zastarjelosti, koliko u činjenici da se u praksi, posebno na univerzitetskom nivou, njeguje praksa 'gledanja kroz prste', stvaranje lažne prolaznosti, proizvodnja osrednjosti i promoviranje lakog načina da se dobije diploma visokoškolske ustanove.

Dodamo li ovome hiperinflaciju fakulteta i univerziteta svih profila i veličina, onda je sasvim jasno kakav je eldorado postala Bosna i Hercegovina za obrazovanje loših kadrova i ukopavanje naše sveukupne budućnosti.

No, nije problem samo na univerzitetskom nivou. Ako se vratimo na onaj najniži a to je osnovno obrazovanje, naći ćemo primjere u kojima u ovoj zemlji još uvijek postoje sela u kojima roditelji svojoj djeci zabranjuju da idu u školu, pravdajući se lošom ekonomskom situacijom i boljim iskorištavanjem djece ukoliko ostanu kod kuće.

Nadalje, proizvodnja kadrova i 14 godina nakon rata još nikada nije usklađena sa potrebama ove zemlje, sa aktuelnim momentom modernih ekonomija i potrebama koje zahtijevaju procesi koji nas vode ka Evropskoj uniji. Naprimjer, previše je ekonomista za koje se niko ne pita gdje će pronaći radno mjesto, previše je pravnika, žurnalista, itd. Niko ne pita privredu koja su to zanimanja njima potrebna i niko i ne pokušava nastavne planove i programe prilagoditi potrebama našeg društva. Doda li se ovome činjenica da je praktična nastava incidentna na domaćim fakultetima i u osnovnim školama, onda se dolazi u situaciju da dobijamo poluproizvod koji je nakon završetka obrazovanja, zapravo, poluobrazovan a u dosta situacija i potpuno nepismen. Jedini dokaz visokog obrazovanja jeste diploma koja u konačnici ništa ne znači.

E, na ovoj tački neobrazovanost kadrova na kojima bi se trebala temeljiti buućnost naše zemlje izjednačava se sa nepismenošću. Dakle, govorimo o ljudima koji nisu informatički osposobljeni, koji po pravilu ne govore strani jezik i kojima suštinsko stručno obrazovanje jeste loša strana. Sve to vodi ka nekompetentnosti koja na kraju, u globalu, našu zemlju dovodi u jako lošu međunarodnu poziciju iz koje ne može odgovoriti mnogim obavezama. O Evropi i evropskim standardima da ne govorimo.

I umjesto da je situacija obrnuta, i da su najbolji kadrovi oni koji zemlju vode naprijed, politika nepismenosti i neobrazovanosti uz jedini kriterij podobnosti, odnijela je pobjedu. Vjerujem da ste i sami čuli za sramotne primjere državnih službenika koji ne govore strani jezik ili se brukaju na mnoge druge načine. Do mene je doprla jedna o službenici iz jednog državnog ministarstva koja ne govori engleski jezik i koja je u više navrata prisustvovala međunarodnim skupovima u inozemstvu, te se umjesto aktivnog učešća, usljed neznanja jezika, samo smješkala i tako predstavljala svoju državu Bosnu i Hercegovinu. No, možda to i nije ništa kada se zna da u vremenu kada se u Evropi govori po nekoliko jezika, naš državni premijer ne govori niti jedan te je u svome jadu u nemgućnosti voditi bilo kada bilo s kim neki neformalni sastanak, u četiri oka.

Elem, sve nam to govori o društvenim ulogama i uzorima, i činjenici da se mimo svih normalnih kriterija, možete izdići u sami vrh i bez nekih posebnih znanja. Zato nam i obrazovanje i sama pismenost nisu nešto posebni važni. Zato smo samozaljubljeni i previše cijenimo sami sebe ne shvatajući da je snaga upravo u našem stvarnom znanju kojim jedino možemo promijeniti kako vlastitu situaciju tako i stanje u zemlji. I zasigurno, kada nam obrazovanost postane važan kriterij i kada postanemo društvo zasnovano na znanju, tek onda ćemo imati manji broj genijalaca po kilometru kvadratnom koji u svakom momentu sve znaju i ne priznaju bilo kakve autoritete. Na kraju, pogledajte, na osnovu čega su uspjele mnoge zemlje svijeta. Upravo na dokazivanju onoga koliko znaju a ne uvjeravanju drugih koliko ne znaju.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: