{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Oči u oči sa ratnim zločincem Gojkom Jankovićem

S
4.1.2010. u 13:45
0
9
Oči u oči sa ratnim zločincem Gojkom Jankovićem
0
Oči u oči sa ratnim zločincem Gojkom Jankovićem
Gojko Janković
Prvi put od kada se sudi optuženima za ratne zločine u BiH, novinari BIRN – Justice Reporta uspjeli su ući u zatvor gdje osuđeni izdržavaju kaznu i razgovarati s jednim od njih.
Gojko Janković je osuđen na 34 godine zatvora, između ostalog, zbog silovanja i držanja u seksualnom ropstvu jedne djevojčice u Foči tokom rata. Suđeno mu je u Sarajevu pred Sudom BiH, gdje je kazna izrečena u novembru 2007. godine.

Samo suđenje je trajalo nešto više od godinu dana. Pored brojnih svjedoka koji su saslušani, Tužilaštvo je pročitalo i iskaz djevojčice koja je imala 12 godina kada ju je Janković prvi put silovao. Nije imala hrabrosti sjesti preko puta njega ni nakon toliko godina.

“Znala sam da je imao ženu i troje djece. Jedna mu je kćerka bila godinu mlađa od mene. Druga djeca su mu bila još mlađa. Pitala sam ga kako može silovati nekoga ko ima godina kao njegova kćerka. To ga je jako ljutilo. Nisam smjela insistirati na odgovoru”, rekla je 1998. godine haškim istražiteljima svjedokinja 186, koja je šest mjeseci bila lična seksualna robinja optuženog Jankovića.

Janković, koji boravi u poluapartmanskoj ćeliji zatvora u Foči, ni danas ne vidi gdje je pogriješio.

“Ja sam nekada bio bogat i vrlo moćan čovjek... a mnogo je onih koji su bili ljubomorni na mene. Oni su mi sve i namjestili”, rekao je Janković u novembru ove godine ekipi Justice Reporta koja ga je posjetila u zatvoru.

Oči u oči

Gojko Janković je pristao dati intervju za Justice Report pod jednim uslovom – da priča isključivo o sudskom procesu koji je vođen protiv njega.

I danas, kao i tokom samog suđenja, tvrdi da mu je sve namješteno. Na intervju je doveden sa sveskom i dvije kutije cigareta u rukama. Sve vrijeme ovog mučnog razgovora, Janković je listao svesku. Kaže da je tu zapisana sva dokumentacija sa suda. Tvrdi i da je osuđen zbog ljudske ljubomore.

U prostoriji u kojoj je rađen intervju nije bilo čuvara. Samo ekipa TV Justice, novinarka, kamerman i tonski tehničar. Prostorija je tako mala da gotovo dodirujemo jedni druge. Janković ne djeluje kao neko ko je na odsluženju kazne, bilo kakve, a najmanje za djela povezana sa zločinima počinjenim tokom rata. I danas svojim držanjem i načinom kako priča pokazuje da je “moćan čovjek”. Kajanja nema.

“Da mi sude za ratna dejstva i tamo gdje se ratovalo... ja sam možda zaradio tu kaznu. Znači, ja ne bježim od toga. Ja govorim istinu. A da li se kajem?... Znaš šta, kajem se prvo što nisam poslušao ženu i djecu, koji su mi govorili tog momenta ‘gdje ćeš?!’. Nazvali me i budalom – budala i jesam!”, kaže pomalo ljutito Janković dok uvlači dim cigarete.

“A da se kajem što sam počinio nešto? Da vam kažem – sigurno nisam počinio ništa protiv civilnog stanovništa, protiv kojeg sam osuđen!... A ako sam ovo uradio za šta sam osuđen... pa, da izvinete, za onu stvar neka me objese gdje god hoće!!!”, uvjerava nas Janković.

Cijeli tok suđenja, uz Jankovića je bila njegova supruga Milica. Na kraju joj je dozvoljeno i da svjedoči u njegovu korist. Pokušala je da mu pruži alibi za neke od datuma koji su pomenuti u optužnici. Milica Janković je rekla da je svih dana koji se pominju u optužnici, Gojko bio s njom u Herceg Novom.

Milica Janković je u unakrsnom ispitivanju odgovarala i na pitanja o boravku svoga supruga u Rusiji, gdje se nekoliko godina nakon podizanja optužnice skrivao. Prema dokumentima koje posjeduje Tužilaštvo, a koje je BIRN objavio ranije, Milica Janković je posjetila supruga u Rusiji kako bi ga nagovorila da se preda, te je tražila razvod.

U unakrsnom ispitivanju, Janković je rekla i da nikada nije našla bilo kakav dokaz da su tvrdnje svjedoka Tužilaštva istinite, negirajući da je ikada čula o silovanjima žena i djevojčica.

Detaljni pregled

Janković kaznu služi u gradu u kojem je počinio zločine. Kako ne postoji zatvor za osobe koje su osuđene pred Sudom BiH, postojeća pravila nalažu da one budu upućene u entitetske zatvore koji zadovoljavaju određene kriterijume, među kojima je onaj da je zatvor zatvorenog tipa. Jedini takav u Republici Srpskoj je onaj u Foči, gradu za koji je Tužilaštvo BiH na početku suđenja Jankoviću reklo da je sinonim za ratna silovanja.

U zatvoru u Foči, među stražarima na odjeljenju gdje su osuđeni za ratne zločine, ima i prijatelja, čak i rodbine osuđenika. Upravnik zatvora Siniša Golijanin nam kaže da je to “normalno” jer je grad mali i nije moguće tako nešto izbjeći.

“Ovo je mala sredina, razumijete?! Ako je neko zasnovao radni odnos, onda ga je zasnovao na osnovu zakona. Mi tu ne možemo ništa?!”, objasnio je direktor.

I danas se u Foču vratilo malo Bošnjaka, koji su mahom protjerani 1992. godine. Sadašnji stanovnici grada kažu da malo znaju o suđenjima za ratne zločine. Samo u ovom gradu je, prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, ubijeno ili nestalo oko 2.800 osoba, većinom Bošnjaka.

“Ja gledam kako ću preživjeti, to me ne interesuje”, kaže za Justice Report mladić sa kojim smo razgovarali u jednom od gradskih kafića.

Sam zatvor je imao istu funkciju prije rata. Tokom rata je pretvoren u logor u kojem je na stotine civila držano i zlostavljano, a neki su i ubijeni.

Stražari i sam upravnik tvrde da nakon rata novinari, naročito televizijske ekipe, nisu ulazili niti snimali zatvor i zatvorenike. Da bi ekipa Justice Reporta ušla u zatvor u jesen 2009. godine, upravnik Golijanin je zahtijevao više od 15 dokumenata i odobrenja.

Zahtjeve smo upućivali od augusta preko Ministarstva pravde Republike Srpske. Svaki put je trebao još jedan. Tako je, nakon što smo dobili prvo odobrenje da uđemo i snimamo unutar zatvora, upravnik tražio da pošaljemo zahtjev kojim ćemo precizirati šta ćemo snimiti. Dopisivanje” je trajalo oko tri mjeseca.

Ni to nije bilo dovoljno. Morali smo dati detalje šta unosimo, šta želimo pitati, koliko će trajati snimanje. Sve dobijene dozvole nisu na kraju bile dovoljne, jer je ekipa za dio televizijske opreme morala pregovarati na samom ulazu, a mogli smo provesti tek par minuta u svakoj prostoriji prije nego su nas stražari požurili da idemo dalje. Novinarka i snimatelj su bili razdvojeni pri obilasku samog zatvora, odnosno novinarki je bilo dozvoljeno samo da uđe u prostoriju gdje je bio Janković i, kasnije, u direktorovu kancelariju.

“O uslovima što se tiče KP doma – ja tu nemam stvarno šta reći! Možete i sami da shvatite. Zatvor k’o zatvor! Svi su oni isti! E sad, velika je razlika između Haškog tribunala, pritvorske jedinice u Sarajevu i zatvora ovdje. Uslovi su tamo daleko bolji i ljepši. Međutim, ja nemam ovdje šta da se žalim”, rekao nam Janković, koji je prvobitno, još 1996. godine, optužen u Haagu.

Predao se u martu 2005. godine, nakon čega je boravio u pritvoru u Scheveningenu. U decembru iste godine, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) je donio odluku da njegov predmet uputi na dalje procesuiranje u Sarajevo. U pritvorsku jedinicu u BiH Janković je došao u martu 2006. godine.

“Nama niko sa kamerama nije ušao u ove prostorije, pa morate i nas razumjeti. Ni mi ne znamo kako da se ponašamo”, uporno nam je ponavljao glavni i najstariji stražar kojeg smo upoznali po nadimku “Brko” i koji je pratio ekipu u zatvoru.

Pri samom ulasku pretreseni smo kao da dolazimo na odsluženje kazne. Što znači da smo morali, u posebnoj prostoriji, izvaditi sve iz džepova. Sve je pažljivo pregledano, do u detalje. Tako su policajci prepisivali kontakte i imena osoba čije vizit karte su pronašli kod članova ekipe. Na kraju smo morali da se skinemo i da prođemo i taj pregled.

“Ja se stvarno izvinjavam što sve ovo tražim od vas”, uporno je ponavljala stražarka koja je pregledala novinarku Justice Reporta. “Ali, to su pravila. Svaki posjetilac mora ovo da prođe.”

Provjere su trajale ukupno sat vremena.

Učenje iz tuđih grešaka

Siniša Golijanin je direktor zatvora od 2007. godine. Na ovo mjesto je postavljen nakon bijega Radovana Stankovića u maju 2007. godine. Stanković je služio 20 godina zatvora nakon što je osuđen zbog zločina počinjenih u Foči. Stražarima i medicinskom osoblju koje mu je navodno pomagalo pri bijegu trenutno se sudi pred Sudom BiH. Do danas Stanković nije pronađen, ali se pretpostavlja da boravi na teritoriji Srbije.

O ovom događaju Golijanin danas nema neko specijalno mišljenje. Osim da se tako nešto više ne bi trebalo ponoviti.

“Svaki događaj takve prirode se morao analizirati i sadašnje rukovodstvo je pronašlo greške, koje se više ne bi smjele ponoviti. Da ne bude pravilo da se uči na svojim greškama, nego na tuđim”, kaže direktor Golijanin.

Stanje u zatvoru u Foči, pored ostalog, predmet je i istraživanja koje su nedavno okončali državni ombudsmani. U izvještaju navode problem “zloupotrebe službenog položaja” u zatvorima. Jasminka Džumhur, jedna od troje ombudsmana, kaže da je ovaj problem najizraženiji upravo u zatvoru u Foči. Kao jedino rješenje ombudsmani vide izgradnju državnog zatvora.

“Ako vam dođe na izdržavanje kazne osoba koja je iz male sredine, gdje su pretežno i uposlenici iz te sredine, onda su to najčešće familijarne veze, različite prijateljske veze, i tu je definitivno pogodna klima za zloupotrebe položaja”, napominje Džumhur.

Zloupotreba položaja nije jedina nepravilnost na koju ukazuju Ombudsmani BiH. U fočanskom zatvoru, na primjer, postoje i nove ćelije, koje više izgledaju kao apartmanski smještaj, a ne kao soba za izdržavanje dugotrajne kazne. Kako je rekla Džumhur, u takvoj ćeliji boravi i ratni zločinac Gojko Janković. Tu ćeliju, kao ni bilo koju drugu, nije moguće snimiti.

“Takve ćelije, što se tiče uslova, jesu najbolje opremljene ćelije, ali nisu nam jasna pravila po kojima se osobe, odnosno zatvorenici, smještaju u te ćelije. Na to pitanje nismo dobili nikakav odgovor”, tvrdi Džumhur.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: