{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
O ljubavi, kulturi i razočarenju

S
28.10.2010. u 16:05
0
23
O ljubavi, kulturi i razočarenju
0
O ljubavi, kulturi i razočarenju
Koliko bi onih koji sada deklarativno podržavaju Karleušu, stalo na njezinu stranu da je progovorila iz njihovog dvorišta?
Ne znam kako vi, ali ja s uživanjem pratim kako Jelena Karleuša, do jučer jedna manje-više (ne)obična turbo folk individua, vodi jednu veliku i značajnu borbu protiv većeg dijela srbijanske, patrijarhalizirane i homofobične javnosti. Sistematski stajući na stranu queer i gay populacije navukla je na sebe mržnju većeg dijela društva i bit će zanimljivo gledati kako će se sve to dalje odvijati. Svi vodimo životne borbe i po tome je svaki čovjek manje - više jednak. Neki, pak, (ne)svjesno uđu u konflikte i zbog Drugih, i njihov teret izgleda veći i teži.

Osjećaj govori da je Karleuša, heteroseksualna majka dvoje djece, žena nogometaša, nekad udata za jednog od nasljednika tajkunske porodice Karić, a prije toga djevojka ubijenog beogradskog gangstera Zorana Davidovića Ćande, naprosto vrisnula, jer je njoj i njenoj generaciji - prekipjelo.

Brani pedere a ne isplati joj (mu) se

Lako bi se sad bilo utrkivati u socio-psihološkim razlozima zbog kojih Neko Takav (piše li se Neka Takva?) navlači na sebe prijetnje i odijum i ulazi u direktan obračun sa Crkvom, desnicom, Obrazima, juniorima Sv. Save i povremenim i stalnim fašizoidnim prikazama, ali njen govor, odnosno, njeno pisanje je artikulirani krik. Jer, u ratnim devedesetim odrastala je samosvjesnija, otpornija, i nešto više divlja generacija. Njihovo odrastanje nije bilo obilježeno odlascima na more i knjigama i pločama iz osamdesetih: to je svijet koji je svoju mladost proveo gledajući slike rata i njegovih posljedica, užasa, vikend četnika, njihovih gangsterskih obračuna na asfaltu i poniženja od strane svakovrsnih tog istog asfalta.

U tom smislu je Karleuša novi glas. Riskirati karijeru i to da joj, recimo, gazde u dijaspori, koja je njezino glavno tržište, počnu otkazivati gaže zbog toga što brani je hrabro, ali ne bi bilo tako da nije dogorjelo, što se narodski kaže, do nokata.

I dok je u prošloj kolumni napisala i upitala Karleuša, u svojoj novoj kolumni ide i dalje, i poručuje onima koji joj prijete: "Ali ako hoćete da me se rešite, moj vam je savet da me ne gađate snajperom (to radite iz patriotskih razloga, naravno) u glavu! U tom slučaju bi me samo zabolela p.. ka. Ne zaboravite da je moj polni organ - mozak." Iskreno i veličanstveno!

Doduše, ima i ta sreća (u nesreći) je da je u njezinu odbranu stala ona bolja, intelektualna Srbija, koju i danas možete nabrojati na prste jedne ruke: dramatičarka Biljana Srbljanović, političar Čedomir Jovanović, advokat Srđa Popović, književnik i kritičar Teofil Pančić. I kod nas je napisano par tekstova koji je podržavaju JK, Senad Hadžifejzović ju je pozvao u Centralni dnevnik, i ispada da je njezin angažman naišao na plodno tlo.

Bude nekako istovremeno i tužno i komično da je Karleuša sa dvije svoje kolumne učinila za prava LBGT populacije nego svi NGO-i i centri za nenasilne akcije i ljudska prava sve ove godine. Ali, jedno bez drugog ne može.

“Kad sam ja gin’o, tebe niđe nije bilo”

Kod nas je nešto ovako nemoguće i to iz više razloga: kad je prije dvije godine u Sarajevu pokušana organizacija Queer Festivala, na njega se digla privatna vjerska milicija i festival je prekinut. Sada, nakon dvije godine, pokušalo se s nastavkom tih aktivnosti, tribinom i razgovorom o filmu koji se bavi tom tematikom. Tom je događaju prisustvovalo jedno dvjestotinjak ljudi. Na početku, bilo nas je tužno kako okruženi zaštitarima prolazimo kontrole, iako nas je većina iz te grupe queer friendly, dakle heteroseksualaca, baš kao i Karleuša.

To da živimo u homofobičnom, iskompleksiranom i primitvnom društvu, nije teško provjeriti: to, uostalom možete provjeriti odmah, i to u komentarima ispod ovog ili bilo kojeg drugog teksta na ovome siteu.

Svako ko ovdje zaprijeti monopolom na rat, upotrijebi genocid u dnevnopolitičke svrhe i ima spomeničarske zasluge - ima pravo raditi što hoće: nekažnjeno rušiti zgradu Vlade, ucjenjivati čitavo društvo ili neke njegove segmente, vrijeđati, ali eto, ljudi istospolne ili biseksualne orijentacije nemaju pravo na vlastiti glas, odnosno avaz, kako vam drago.

Istovremeno, mi nemamo zrelu javnu ličnost, ili grupu njih koja bi mogla razbiti strah i dati iskrenu podršku "takvima", i pored, a vjerujte da znam o čemu pričam, značajnog broja LBGT populacije među našim umjetnicima, novinarima, akademskim građanima. Oni, pak, nemaju vremena da se bave društvom, i njegovim pitanjima: tu su silni "bitni" festivali, I promocije. Što bi se naši najznačajniji autori bavili nečim tako trivijalnim kakva su ljudska prava? Za to uvijek postoje tri ili četiri iste, dežurne budale, koje su obilježene kao novinari, i za koje nije ni neka velika šteta ako ih napadaju ili izbubaju žestoki "patrioti". Najvažniji ljudi naše politike, kulture i umjetnosti će to deklarativno osuditi, i onda opet nastaviti uživati u vlastitim visinama.

Gluhoća i sljepilo za nijanse doveli su nas dotle da više ne razaznajemo ni krupne stvari. U tome, možda, ipak postoji i neka nada. Možda sada, nakon dubokog razočarenja, progovori autentičan glas jedne generacije, baš onako kao što je nakon krvave gay parade u Beogradu vrisnuo glas pjevačice čiju nijednu pjesmu ne znaju ni bolji poznavaoci trasha. (Što se ovog tiče, uvažavam duet sa Sašom Matićem “Ne smem da se zaljubim u tebe.”)

I na kraju, ali ne najmanje važno, ne zaboravite da mi, pored svega što nemamo, doslovno nemamo ni Karleušu: zamislite, recimo, Selmu Bajrami ili Esada Plavog (isto je ako napišem ime bilo koje druge estradne zvijezde, u rasponu od Halida Muslimovića do Dine Merlina) kako pišu kolumnu u kojoj bi pokušali iznijeti neke svoje misli u odbranu nekog drugačijeg ili slabijeg!? Nije važno jesu li to gayevi, Romi, Albanci ili Kurdi, važno je da smo i na privatnom nivou, a u javnosti još i više spremni podržati glasove sa strane koje bi u svojoj avliji sprva utišali da nikada više ne progovore.

Istovremeno, uredno se svaku noć puca pištoljima i obračunava ručnim granatama svaku noć u različitim dijelovima glavnog grada. Uvijek kasnimo, ali ovoga puta dramatično: za Beogradom devedesetih, centrom mraka iz kojeg je zasjalo jedno svjetlo, i to od platinaste dive koju su prozvali "silikonskom Hannom Arendt." Macho društvo nadrkanih patriotskih primata nije nam donijelo puno dobrog. Istovremeno, Obamina administracija se diči da u State Departmentu radi najveći broj homoseksualaca u istoriji. Ako ništa, bilo bi zabavnije kad bi za člana Predsjedništva imali neku gay inačicu Bakira Izetbegovića ili lesbo Dušanku Majkić. Bilo bi veselije, vjerujte na riječ.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: