{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


O komentatorima komentara

S
24.1.2011. u 20:45
0
183
O komentatorima komentara
0
O komentatorima komentara
Redovno mi se desi da, nakon čitanja kojekakvih, ovakvih i onakvih vijesti i obavještenja na našim domaćim portalima satima poslije toga strepim, iščekujem. Čekam da mi neko zalupa na vrata, al' niko ne dolazi. Osluškujem da čujem rafale, plotune i krike, al' ne čujem ništa. Gledam da ugledam razjarenu krvožednu masu sa bakljama i vilama, al' nikog ne vidim. Zašto to radim, pitate se?
Ne, nisu u pitanju apokaliptične vijesti i izvještaji o ratovima i nesrećama jer, pročita se tu i tamo pokoja lijepa, sretna vijest i zanimljivost. Razlog te moje neizrecive strepnje jesu tzv. komentari čitatelja na sve te članke. Te komentare inače nikad - osim sad zbog ličnog zanimanja za fenomen o kojem ću ovdje pisati - nisam čitao, niti ću ih nakon što napišem ovaj tekst više ikada i čitati.

Naime, nema te vijesti na internet portalima, makar se radilo o članku o mriještenju lososa negdje tamo "gore“, da negdje otprilike od 10-og do najkasnije 15-og komentara neko nekako ne dođe na temu ko je ovdje pravedan, ko je ovdje prije doš'o, ko je koga potjer'o, ko je koga dotjer'o, ko ima pravo da se sveti, ko je u svemu đavo a ko sveti.

Ne mogu da ne primjetim da u tom silnom komentarisanju i prepucavanju virtuelnim mecima, a opet ćorcima, onim kojim su puna usta vjere, nacije, svetinja, da su im ta ista usta najpunija, da prostite, polnih organa i tjelesnih izlučevina – sve u istoj rečenici. Kako? Evo ovako: Redovno uz komentar najpravijih koji se pozivaju na svoje iskonsko, Bogom dano pravo da onog tamo s druge strane proglase dušmaninom svega i svačega, ide i spominjanje majki, sestri, supruga onih tamo (nene nisam primjetio da iko još dira), poziva ih se da popuše koješta osim poskupljelih cigara i cigareta, nabija ih se i ubija, na njih se vrši i velika i mala nužda...

Sve to je samo popratni komentar na mnogo "sofisticiranije" zaključke u kojim već sve one "od onog tamo“ u tim komentarima pobiše, protjeraše, popališe, popljačkaše, silovaše, i sve to ovaj i ovi njegovi s ove prave strane evo samo što ne uradiše. Naravno sve to rade anonimno, skriveni iza fiktivnih imena, onako kako to ustvari i svaki drugi super-heroj radi – skromno skrivajući svoj identitet da ih ljudi ne bi previše opsjedali i hvalili zbog njihova junaštva.

Šta je uzrok ovog fenomena?

Svaki, makar i priučeni psiholog, pa i psiholingvista će vam reći da su sva ta silna cyber-junaštva, hajdučije, pohodi i osvajanja, a sve to začinjeno mnoštvom genitalija, fekalija i urina u ustima onih koji te pohode u fiktivnom svijetu čine, ustvari posljedica frustracije i traume koja nastaje kao odraz upravo društvene impotentnosti tih žaljenja vrijednih osoba koje ne mogu da se ostvare i potvrde u stvarnome svijetu.

Ta društvena impotentnost je opet manifestacija devastirajućeg učinka neokomunističkog odnosa vladajućih nacionalističkih elita, koje upravo uporno tim ozlojeđenim ljudima nameću svijest o njihovoj individualnoj nebitnosti. Jer, nije li upravo to poruka "branioca nacije“ koji uporno govore da oni, i samo oni znaju šta je najbolje za narod od naroda samog i da samo oni rade onako kako za narod raditi treba? Svako "iskakanje iz šablona“, svako samovoljno, samostalno, slobodno promišljanje o sebi i svojoj sudbini pa i svaki pokušaj da se nešto učini mimo nauma Velikih Otaca, biva anatemiziran, prezren. Tako se volja sistemski ubija, žrtvuje, kako bi se stopila sa apsolutnom, a ipak fiktivnom Voljom kolektiva, koju opet tumači samo krug odabranih, koji jedini imaju pravo da djeluju i da brane kolektiv. U takvom svijetu gdje pojedinac biva predstavljen kao ništavan, u svijetu u kojem on zna samo ono što mu Oci kažu da zna, u kojem vrijedi samo onoliko koliko mu oni kažu da vrijedi, odnosno onoliko koliko šuti, ne dovodi u pitanje autoritet i određenje Otaca, dakle onoliko koliko ne smeta u provedbi nekog, što se eno tamo iza brda valja, Višeg Cilja, tom pojedincu preostaje jedno – virtuelni svijet u kojem on ima apsolutnu moć da daje i uzima život, veliča i ponižava, nagrađuje i kažnjava. Tek i jedino tu "potencijal“ odanih sljedbenika Otaca može da se iskaže. I tako oni u tom svijetu, u ime svojih bogova ubijaju, siluju, ponižavaju i uništavaju. Upravo tu imaju jedinstvenu šansu da liječe svoje frustracije i traume nastale usljed njihove objektivne društvene impotentnosti, neaktivnosti, dobrovoljne nerelevantnosti, nemogućnosti da se ostvare kao zrele, dostojanstvene jedinke. Tako oni ispoljavaju svoj mužjački nagon, svoju muškost prosipajući po tastaturama (ne i doslovno nadam se).

Šta je činiti?

Ako neko od ovih brojnih komentatora želi da me demantuje onda neka to i učini. Kako? E sad, sve oni gore navedeni koji riječi Isusa tumače kao "Ubij bližnjega svoga", ili Kur'anski ajet kao "Ko ubije jednog čovjeka kao da je poljubio cijeli svijet“, ili ko tri od deset Božjih zapovjedi tumači kao "Ubij!“, "Poželi ženu bližnjega svoga“ i "Kradi!“ onda izazivam, da, izazivam, da se ponašaju u skladu sa svojim uvjerenjima. Ako za sebe kažu da su veliki vjernici, u uvjerenju da je Božji nalog neupitna istina onda bi ga kako najbolji od najboljih u svojim vjerama trebali bespogovorno provoditi.

Ako zaista smatraju da je životna poruka Isusa, Hvaljenog (Muhamed), ili bilo kog drugog poslanog izbavitelja da se drugačijeg mora ubiti, osakatiti, poniziti, popaliti, silovati, opljačkati kako bi se zaslužilo vječno blaženstvo kao najveća nagrada od svih nagrada onda nužno moraju ustrajati u rađenju onoga što je ispravno. Šta se onda čeka? Recept je jednostavan za sve vas koji se nalazite u ovim riječima. Fino proberete jednog od svojih drugačijih susjeda – Roma, Bošnjaka, Srbina, Hrvata, Mađara, ateistu, monoteistu, panteistu... Neka od ovih poželjnih žrtava vašeg pravičnog gnjeva zasigurno obitava u vašoj posrednoj ili neposrednoj blizini. Kada ste odabrali pogodnu personifikaciju zla, onoga koji je kriv za sve ono za šta niste krivi vi – a svak zna da vi i vaši nikako ne mogu bit krivi ni za šta, a on i njegovi za sve i svašta – onda mu fino pokucate na vrata, a kad otvori sve mu saspete u lice: "Zato što si svoj hram posadio na moj hram pa ja sad zbog toga hramljem i nikako da stignem taj posljednji voz za Evropu; Zato što su moji ovde došli prije tvojih pa je sve tvoje moje a sve moje samo moje; Zato što su moji napravili tvoje, a ti umjesto da si moj opet bi da si svoj; Zato što je moja vjera jedina Vjera pa ja vjerujem da zato moram da te izbijem iz tvoje vjere i nabijem u svoju; Zato što hoćeš da biraš po svojoj pameti a ne po mojoj svetoj, jedinoj pravoj pameti; Zato što moj bog nije zapravo htio da te napravi takvog pogrešnog, ali eto omaklo mu se i zato što moj bog ne može da stigne pa ću ja u njegovo ime uraditi ono šta on znam da želi da uradi a to je da ispravi tu greškicu u stvaranju; Zato, dragi moj komšija... Nabijem te na kolac!

Onda tog dušmanina svega što u svijetu valja uzmete i nabijete ga na kolac i tako, kolac po kolac, kolčite i nabijate sve njegove, i sve njihove, i posilujete im žene – a Boga mi, kako pišete u komentarima i još puno njihovih muških – ponizite ih, opljačkate sve njihovo što će da Vam valja, a uništite, spalite i sravnite sve što ponijeti ne možete! Jer, nije li to upravo ono što govorite da ćete u krajnjem slučaju i uraditi, jer je to jedino ispravno i potrebno, jer je to volja Njegova?

Ima li bilo kakav razlog koji bi Vas u tome spriječio?

Samo nemojte reći da je to strah od zatvora ili, ne daj Bože, osvete ovih poganih. To razlog nikako ne može biti, jer u tom slučaju Vi postajete mučenik, a svi znamo da su mučenici posebno "na cijeni“ tamo gore u vrtovima rajskim. Zamislite vaše sreće da Vas, ako Bog da, neki od ovih poganih koji recimo slučajno preživi pošto ste mu Vi po pravdi Božjoj pobili familiju, popljačkali, porušili i smlavili sve što je on smatrao svetim, nakon sveg tog argatovanja po nalogu Njegovom onako mučki, bezbožnički, heretički, liši Vašeg čistog, nevinog života dok ste Vi možda skrušeno meditirajući odmarali od svog pravedničkog pohoda! Kako bi lijepo bilo postati takvim mučenikom gdje bi Vam na nebesima zasigurno anđeli prali ruke do lakata krvave od ispravljanja onog šta je krivo bilo, dok im Vi pokorno i skrušeno objašnjavate da ste samo ispunjavali Volju Njegovu!

Eh, vidite tu ja sad moram biti potpuno iskren i reći da je meni ovakvih cyber-junačina pun k...c! Da, dobro ste pročitali, pun mi ih je kolac! Priznajem, stidim se što nekad i sam zapadnem u slabost kad mi neko prenese šta je neki "pravednik“ junački anonimno napisao, pa ja pomislim, a nekad i zaustim, ma ja bi njega... Istina je, no tješim se da svi ponekad, u trenucima afekta, slabosti, nazovite to kako god hoćete, budemo uvučeni u taj bolesni krug mržnje, generalizacije, stereotipizacije, odnosno traume i frustracije.

Niko nije imun

Svi smo mi uostalom ovdje manje ili više frustrirani i istraumatizirani. Svi se ponekad čudimo kako to da njihove ćenife baš onako smrde, dok eto moja ćenifa tako fino miriše. Ipak, prava razlika između nas je što, i kad pomislim na činjenje onoga što brojni cyber-heroji svakodnevno cyber-čine, ja se trudim da sebi utuvim da je takvo razmišljanje samo odraz bolesti koju svi kolektivno bolujemo, da je ono odraz devijacije duha. Mnogi drugi ili bolest u onom što govore i pišu ili ne vide ili odlučuju da bolest prešute i da je i dalje boluju, vjerujući u Vjernost odabranim vođama i u vjernost odabranih vođa njima. Najgore je ustvari bolesti ne biti svjestan, jer bolest za koju ne znate da bolujete ne možete ni liječiti.

A sad, jeste li još za tastaturom? Pišete li komentar?

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: