Time je tome najvišem sudu UN-a učinio nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća odbrane, uz odobrenje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), piše The New York Times.
U proljeće 2003., za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću, stotine dokumenata stigle su u ICTY s oznakama "Obrana. Državna tajna. Strogo povjerljivo". Pošiljka je sadržavala transkripte ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika i obećavala je najbolji unutrašnji uvid u ulogu Srbije u ratu u BiH, piše NY Times u broju od ponedjeljka.
No postojala je "kvaka". Srbija je pribavila odobrenje ICTY-a da dijelovi toga arhiva ostanu nedostupni javnosti. Pozivajući se na "interes nacionalne sigurnosti", pravni zastupnici Srbije zacrnili su mnoge osjetljive - oni koji su ih vidjeli kažu inkriminirajuće - stranice. Suci i zastupnici optužbe i odbrane pred ICTY-em mogli su vidjeti taj cenzurirani materijal, ali on nije bio dostupan među javnim dokumentima ICTY-a.
Pravnici i drugi koji su bili uključeni u pokušaj Srbije da sačuva tajne sada kažu kako je tada Beograd jasno definirao svoj cilj: sačuvati cjelovite vojne arhive od Međunarodnog suda pravde, gdje je BiH tužila Srbiju za genocid. Ti isti sada kažu kako je Beograd svoj cilj postigao u februaru ove godine kad je ICJ proglasio da Srbija nije odgovorna ze genocid u BiH, i poštedio je isplate potencijalno ogromne ratne štete, ističe The New York Times.
Pravnici u Den Haagu i u Beogradu, koje je intervjuirao list, kazali su kako je moglo biti puno drugačije da je ICJ insistirao na punom pristupu arhivima, dok sveučilišni profesori prava i udruge za ljudska prava smatraju jako zabrinjavajućim što sud 'sub poenom' nije tražio te dokumente od Srbije. Štaviše, ICJ je u jednom trenutku odbio zahtjev BiH da traži te arhive.
"To je pitanje koje jako muči. Zašto sud nije tražio cjelovite dokumente? Činjenica da su bile zacrnjene, jasno govori kako bi te stranice činile razliku", kazala je prof. Diane Orentlicher s Pravnog fakuleteta Američkog sveučilišta u Washingtonu.
Presuda, koja je obvezujuća i konačna, na puno je načina vrlo podrobna, i konstatira kako 15 sudaca nije vidjelo cenzurirane arhive, ali ona ne objašnjava zašto ICJ od Srbije nije tražio cjelovite dokumente.
Dvojica sudaca, uključujući i potpredsjednika suda Jordanca Awn Shawkat al-Khasawnehua, u izdvojenom mišljenju su oštro kritizirala takav pristup, ističući da je za žaljenje i da bi ti dokumenti osvijetlili središnja pitanja. ICJ je u presudi utvrdio kako su bosanski Srbi pokoljem 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinili genocid, ali da manjka dokaza kako su te snage djelovale po "uputama" ili pod "djelotvornim nadzorom" Srbije.
Presuda je izazvala prilično čuđenje, jer su detalji o podređenosti snaga bosanskih Srba Vojsci Jugoslavije utvrđeni u brojnim predmetima pred ICTY-em. Sav časnički kadar vojske RS-a bio je na platnoj listi 30. uprave VJ u Beogradu, a sve logistika za vojsku bosanskih Srba dolazila je iz Srbije. Pravnici koji su vidjeli skrivene arhive kažu kako one otkrivaju da je "vojska bosanskih Srba bila samo produžetak Vojske Jugoslavije", piše NYT.
Tužiteljstvu ICTY-a trebalo je dvije godine pregovora, sudskih naloga i diplomatskog pritiska da Beograd preda dokumente - koji se većinom odnose na ratne sjednice Vrhovnog vijeće odbrane. Pravila o tajnosti kojima se štite "interesi nacionalne sigurnosti" često su korištena na ICTY-u. Kada su se pravni zastupnici Beograda sastali sa sucima ICTY-a da rasprave tajnost za svoje arhive, sa sobom su imali pismo podrške glavne haške tužiteljice Carle del Ponte.
U nedavnom intervjuu Del Ponte je potvrdila kako je 2003. takvo pismo poslala bivšem ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću, pravdajući se "dugom bitkom da dođe do tih dokumenata" i njihovom vrijednošću za osudu Miloševića, koji je umro prije završetka suđenja. Nakon što su suci ICTY-a odobrili zahtjev Beograda za djelomičnu tajnost vojnih dokumenata, Vladimir Đerić, član srbijanske ekipe, rekao je da "nisu mogli vjerovati svojoj sreći".
Đerić, koji sada vodi odvjetnički ured u Beogradu, izjavi je za NYT kako ne želi komentirati svoje bivše dužnosti. Rosaly Higgins, američka sutkinja koja predsjedava ICJ-om, otklonila je odgovor na pitanje zašto sud nije sub poenom tražio cjelovite dokumente, ističući kako u praksi suda nije raspravljati o dokazima te kako "presuda govori sama za sebe".
Phon van den Biesen, nizozemski odvjetnik koji je bio u pravnom timu BiH, kazao je kako bi cjeloviti dokumenti vjerojatno pokazali da su snage bosanskih Srba djelovale kao agenti Srbije, koje je kontrolirao Beograd.
Nataša Kandić, direktorica Centra za humanitarno pravo u Beogradu, izjavila je kako je bila šokirana neaktivnošću suda, posebno jer je on blokirao javnost u Srbiji da razumije ratnu realnost. Za The New York Times je citirala razgovor s vodećim članom odvjetničke ekipe Srbije, kojem je, nakon što je izrazio zadovoljstvo presudom, prigovorila: "Vi niste rekli istinu". Čovjek, sveučilišni profesor kojem nije mogla navesti ime je odgovorio: "To je normalno, svaka zemlja čini sve što je moguće da zaštiti državu. Bosna je željela puno novca za odštetu".
Na primjedbu Nataše Kandić kako će istina jednoga dana "isplivati", njezin sugovornik je ustvrdio kako je to "budućnost", a sada je "važno zaštiti državu", zaključuje svoj napis The New York Times.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
