{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"Niko ne dođe da upita 'Majko, kako si?'"

F
27.7.2009. u 11:05
0
16
"Niko ne dođe da upita 'Majko, kako si?'"
0
"Niko ne dođe da upita 'Majko, kako si?'"
Nezira Sulejmanović vratila se prije tri godine u selo Đogaze kod Srebrenice. Podnosila je zahtjeve za obnovu kuće, ali još nijedan donator se nije odazvao. Živi pod pločom, u sobičku ispucalih zidova.
"Sreća je što je prizemlje građeno od kamena, pa nije srušeno. Tu sam se skrasila, čekajući da mi obnove kuću, dovedu struju i vodu. Želim i ja živjeti u uvjetima dostojnim čovjeka. Ali, za sada se tome ne mogu nadati jer mi ovdje niko ne dolazi, zaboravljena sam i niko nikad ne dođe da upita 'Majko, kako si?'", govori Nezira.

Nezirina starija kćerka poginula je u saobraćajnoj nesreći 1989. godine. Dva sina je izgubila padom Srebrenice jula 1995. godine. Krenuli su šumama do Tuzle, ali im se tu izgubio svaki trag. Muž joj je u to vrijeme bio na radu u Iraku, a kad se vratio i saznao šta se sve desilo, umro je od tuge. Ostala joj je samo jedna kćerka koja živi u Federaciji BiH.

"I pored svega što mi se desilo, odlučila sam da se vratim. Ovdje mi je najbolje. Kad su se mogle kosti mojih sinova ovdje vratiti, kad su mogli mrtvi da se vrate, zašto ne bismo i mi živi. Moji su ukopani u Memorijalni centar Potočari, a evo, iz svoje avlije svaki dan gledam na to mjesto. Oplačem, suzu puštam na svakom koraku, ali mi to daje i snagu da se i dalje borim. Kad se isplačem, ponekad i zapjevam, ne znam iz kog razloga, a onda se prihvatim posla. Radim cijeli dan, a kad se smrači, bude mi žao – mogla bih još raditi", govori Nezira.

Da dobije novi krov, struju i vodu, to su za sada samo Nezirine puste želje.

"Nisam se vratila kad je bilo više donatora koji su obnavljali kuće. Jasno mi je da je sada manje para za obnovu, ali, valjda ima nekih prioriteta. Vidjela sam da su se obnovile kuće nekima koji su odmah poslije toga otišli u Federaciju BiH i nastavili tamo život. A ja koja sam se vratila i koja sam izgubila sve najmilije – ostajem zaboravljena."

Posijala je Nezira baštu i sve joj je rodilo. Kaže, može nahraniti sve komšije od onoga što će uskoro prispjeti za berbu. Dok ruča na deki prostrtoj u dvorištu u debeloj hladovini kruške ranke, Nezira govori: "Gdje god sam bila, bila sam izbjeglica. Nisam više mogla da podnesem takav život. Vratila sam se na svoje jer sam znala da nigdje bolje nema nego na svom ognjištu. Doduše, ovo je sada zgarište gdje živim, ali, vjerujem da će se naći neko da mi uredi kuću, nek bude 4x4, samo da živim kao ostali ljudi. Ne tražim puno! Meni treba malo pa da se osjećam da nisam ostavljena i zaboravljena."

U proteklom ratu, Nezira je bila kuharica i ima priznat borački staž. Izgubila je dva sina, kćerku, muža... i sad nema ko da je upita "Majko, kako si?"

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: