Mentalna gimnastika
0

Nije žvaka za seljaka

Piše: Boris Cigler
Sjećam se prvih dana kada je u BiH uveden internet. To je bilo vrijeme beskonačnih i frustrirajućih pokušaja konektovanja na BiHnet mrežu, pucanja konekcije, te karakterističnog i prilično iritantnog zvuka modema koji se muči da me spoji sa svijetom. Također bilo je to vrijeme mIRC-a, krađa korisničkih login podataka, nenormalno visokih računa za telefon i internet, te izuzetno loše usluge i korisničke podrške u skladu sa monopolom državnog provajdera.

Od tada je prošlo nekih desetak, ako ne i više, godina i uvođenjem savremenih internet konekcija dosta stvari se promijenilo. Neke baš I nisu, jer ipak u Bosni je sve nekako usporeno, a rekao bih počesto i učmalo.

Ono što se jeste promijenilo, i po mom skromnom mišljenju jos treba mnooogo da se mijenja jeste poslovna komunikacija. Dolazak interneta označio je i dolazak email komunikacije koja polako, ali sigurno postaje dominatni način komunikacije poslovnih ljudi, kompanija itd. Nisam u potpunosti siguran kako je ta oblast definisana u našoj zemlji, ali email poslovna komunikacija u zapadnoj Evropi je i zakonski obavezujuća.

Poslovno komuniciranje mailom podrazumijeva mnogo pogodnosti, poput prioritiziranja i odgovaranja u vama pogodno vrijeme, komunikaciju sa ljudima na vrlo udaljenim lokacijama praktično besplatno, transfer fajlova itd. Također, podrazumijeva i neke negativnosti poput toga da se mailovi jednostavno ignorišu, ali na ovu pojavu nisu imuni ni drugi kanali komunikacije poput telefona, faxa, pošte... A ova negativna eksternalija zapravo više zavisi od samog učesnika u komunikaciji nego od samog kanala tj. mehanizma komunikacije. Ako je neko nekulturan i neprofesionalan onda će takav biti koristio dimne signale, faks, ili u ovom slučaju email.

Tehnologija donosi promjene i napredak, ali avaj i tehnologija kada se insani ne mijenjaju. A insana puna Bosna, a bogami i Hercegovina.

U okviru svoje primarne funkcije u agenciji komuniciram sa mnogo ljudi i to pretežno preko maila i telefona. Obzirom da radim u marketingu, koji se svrstava u noviju i modernu industriju naše privrede, za očekivati bi bilo da je komunikacija profesionalnija, brža i efikasnija. Za očekivati bi bilo da su i ljudi profesionalniji nego u nekim drugim, da kažem tradicionalnijim industrijama. Nažalost, pokazalo se da treba sa posebnim oprezom koristiti riječi kao što su profesionalnost, komunikacija, te poslovnost i Bosna i Hercegovina u istoj rečenici. Zašto to kažem?

U svojih dosadašnjih 27 godina bavio sam se različitim poslovima - od prevođenja, manekenstva, televizije, PR-a i marketinga, te sam pokrenuo i vlastiti biznis, zapravo dva, i poslovno komunicirao sa različitim profilima ljudi iz raznih oblasti. Od novinara, menadžera i direktora, poslodavaca i zaposlenih, urednika, umjetnika, freelancera, seljaka (onih sa sela) i onih iz grada, "naših ljudi“ i stranaca, od taksista pa evo sada i profesora i rektora, pa i ministara. Zbog gore navedenog smatram da je moja percepcija poprilično realna i objektivna.

Ne znam kako se inače može okarakterisati situacija poput one da vam se na oglas za posao šalju biografije bez ikakvog teksta, naslova emaila, ni "mu“, ni "be“ i da pri tom pošiljaoci istih očekuju poziv za intervju, a radi se o radnoj poziciji unutar agencije za komunikacije.

Kako je moguće drugačije okarakterisati činjenicu da od recimo pedesetak poslanih emailova sa ponudama za različite projekte marketing menadžerima i agencijama u BiH za projekte koje radimo obično ne dobiješ nikakav odgovor, pa čak ni negativan. Kako inače drugačije okarakterisati poslovnu komunikaciju direktora Federalne televizije koji ne odgovara niti na mailove, niti ni dopise, a sve vezano za projekat koji je FTV kao javni servis obavezna emitovati, te ga usput dobija potpuno besplatno tj. bez troškova po vlastitu kuću.

Kakvu sliku o našoj zemlji kao potencijalnoj destinaciji za strane informacije/investicije može poslati agencija FIPA i direktorica koja se ne udostoji odgovoriti na mailove i kakvu to promociju (a koja se zasniva na komunikaciji) naše zemlje kao poslovne sredine može organizovati jedna takva agencija koja neposlovnom (čitaj: nikavom) komunikacijom šalje sama o sebi poruku.(Jedan od primjera neuspješne promocije jesu i snimljeni TV spotovi o našoj zemlji teški nekoliko stotina hiljada maraka, a koje niko nikada nije vidio van naše zemlje – zanemarimo li nekoliko realizovanih emitovanja, jer nakon produkcije nije ostalo novca za emitovanje. Racionalno i logično, zar ne?)

Meni kao mladom poslovnom čovjeku sve ovo je frustrirajuće, jer bez pravilne komunikacije nema posla i nema napretka. Komunikacijom se otvaramo za nove ideje i nove mogućnosti koje su same po sebi obično od obostrane koristi i u tom procesu obično nastaje nova vrijednost. Od nove vrijednosti svi ćemo imati koristi. Možda je baš gore spomenuti direktor mogao dobiti gledan program, a roditelji koji plaćaju rtv taksu, korisnu i edukativnu emisiju/informaciju. Možda je agencija za promocije stranih investicija u BiH mogla od mene dobiti informacije o Holandskoj agenciji za “matchmaking kompanija” čiji sam član. Možda. Bez komunikacije sigurno neće.

Negativnih primjera je mnogo, ovo su samo neki. I džaba i tehnološki napredak, mailovi, socijalne (poslovne) mreže, more novih mogućnosti koje iste donose kada nema ko da ih koristi.

I tada se sjetim one dječije, mozda malo i nehotično diskriminirajuće, ali u ovom tekstu vrlo prigodne opaske istinite srži. U ovom slučaju i tužne.

Nije žvaka za seljaka.