Ni Prešerna, ni džamije

Nakon što je višednevnim klanjanjem na toj lokaciji tada spriječena gradnja parka na temeljima nekadašnje Kalin hadži Alijine džamije, danas, pet godina poslije, na tom mjestu nema ni parka, niti se počelo sa gradnjom džamije, kako je bilo najavljivano. Prostor je neograđen i pretvoren u odlagalište smeća, te mjesto na kojem psi rado obavljaju malu i veliku nuždu.

Dio ovog prostora pretvoren je u parking, a građani obližnjih zgrada, čije su fasade također trebale biti obnovljene u sklopu izgradnje parka, do svojih ulaza prolaze gurajući se između automobila i preskačući lokve vode.

Drugi dio prostora ostvarenje je sna mladića s početka teksta: zelenilo buja, nasred parka je izraslo veliko stablo, rupe su 'ukrašene' brojnim biljnim vrstama - od koprive do bršljena, a životinjski svijet je toliko razvijen da bi poznati BBC dokumentarist David Attenborough komotno mogao snimiti dokumentarac o njihovom životu usred grada.

Nakon što je na poziv Nezima Halilovića Muderisa i Emira Švrakića u parku nekoliko dana klanjan podne-namaz, Consortium Artisticum koji je bio zadužen za postavljanje parka, fontane i uređenje okolnih fasada odustao je od radova, neko vrijeme se radilo na arheološkim iskopavanjima ostataka džamije koja je uklonjena 1949. godine i najavljivana je njena ponovna izgradnja.

Od svega je jedino bilo izvjesno odustajanje od gradnje parka, dok se niko od onih koji su spriječili njegovu gradnju nije udostojio da prostor zagradi i zaštiti. Danas se na ovom arheološkom lokalitetu pak najviše može saznati o navikama okolnog stanovništva, a na osnovu materijalnih dokaza u vidu odbačenih konzervi paštete i tunjevine, plastičnih čaša od sirnih namaza te praznih boca piva i omota od čokoladica.

Svemu se posebno raduju i gradski psi, koji nakon dugog boravka u zatvorenim stanovima jedva čekaju da protrče ovom 'oazom' i razdragano se 'olakšaju' na kojem god dijelu parka žele, o čemu također govore brojni dokazi rasprostranjeni cijelom površinom nesuđenog parka.