{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Nezir Đozić: Kako sam preživio genocid

S
11.7.2011. u 21:03
0
0
Nezir Đozić: Kako sam preživio genocid
0
Nezir Đozić: Kako sam preživio genocid
Nezir Đozić (Foto: DW)
Nezir Đozić je penzioner koji živi u Srebrenici. Jedan je od rijetkih koji je preživio genocid u Srebrenici. Danas, 16 godina kasnije, ispričao je svoju priču za Deutsche Welle. Priču o tome kako je preživio.
Tri mjeseca nakon genocida u Srebrenici u julu 1995. godine Đozić se krio po šumama, sve dok nije zarobljen. Još tri mjeseca boravio je po zatvorima, a zatim je razmijenjen.

Uprkos svemu Nezir se među prvima vratio u svoj rodni kraj. Danas živi u selu nadomak Srebrenice.

Bijeg iz zasjede

"Pucalo se, pucalo nekoliko dana. Mi smo se malo skrivali po potocima od granata. Međutim, kada smo vidjeli srpsku vojsku da ide prema našim kućama, ja sam napustio selo", prisjeća se.

Ostavio je kuću, imanje i sve što je stekao radeći u šumariji kao majstor za motorne pile. Ponio je samo malo hljeba u torbici, jer ništa drugo nije ni imao.

"Pašio sam se da ostanem tamo. Krenuo sam kud i drugi. Kažu nam ide se na Buljim, odatle u Konjević Polje, pa na planinu Udrč. Ja sam za Udrč čuo, ali nisam znao gdje je. Išli smo kroz šumu u koloni. Najednom je nastala pucnjava. Kolona je upala u zasjedu. Pao sam iza jednog drveta, oko mene su padali mrtvi i ranjeni ljudi. Čuo sam poziv preko megafona: 'Izlazite, predajte se, ovdje je Međunarodni crveni krst, zaštićeni ste, ovdje je ambulanta, izađite i ponesite ranjenike. Ja nisam vjerovao i nisam htio ići tamo. Krenuo sam nazad, oko mene je bio užas, pred očima mi je i sada slika čovjeka bez obje potkoljenice", priča Nezir i nastavlja:

"Nisam se ja prepao, ali sam se ukočio kada sam vidio čovjeka koji vrišteći govori: 'Nemojte me braćo ostaviti'. Bio je ranjen granatom ili zoljom. Nije imao jednog oka. Bio je sav krvav i obje noge su mu do koljena bile otkinute. Krv je lila i on se na rukama otisnuo niz jedan potok.“

Povratak u dom

Lutajući šumom Nezir je naišao na jednog rođaka i dvojicu komšija. Pokušali su stići do Tuzle. Put u Konjević Polju i srpske zasjede nekako su prošli. Prešli su i planinu Udrč, usput se hraneći samo ponekim divljim voćkama koje su pronalazili. Put i minska polja na Snagovu nisu se usudili preći.

"Gladni i iscrpljeni odlučili smo se vratiti.I tu se dogovorimo: nemamo hljeba, nemamo šta jesti i vraćamo se nazad. U selima je još ostalo nešto hrane i stoke. Nakon mjesec dana lutanja po šumama Podrinja u potrazi za hranom vratili smo se nadomak naših kuća i u jednom šumarku uz pomoć cerade, koju smo našli, i granja napravili smo bajtu, kolibu. Viđali smo i neke od komšija Srba kako rade na imanjima. Nekim sam se htio javiti, ali nisam se usudio. Jer, sa njima je bilo nepoznatih ljudi, a srpske izbjeglice su već okupirale Srebrenicu.“

Foto: Sarajevo-x.com
Foto: Sarajevo-x.com

Nezir priča da se sa ostalima tu krio do 18. oktobra 1995. godine.

Zarobljavanje i razmjena

"Tada nas je zarobila srpska vojska i policija. Nekako su nas otkrili i jedno jutro našu bajtu je opkolila srpska vojska i policija. Nismo bili naoružani i morali smo se predati. Poznavao sam komandira i neke policajce što su nas zarobili. Nisu nas maltretirali. Preko Bratunca i Knežine sprovedeni smo u zatvor u Foču. Posliije tri mjeseca smo razmijenjeni."

Treći februara 1996. godine Nezir je razmijenjen na Kuli kod Sarajeva. Konačno na slobodi pronalazi preživjele članove porodice i neko vrijeme živi u Srebreniku kod Tuzle. Među prvima se vraća u Srebrenicu. Najprije u šatorsko naselje u Sućeskoj, a kasnije i u svoju kuću gdje i danas živi.

11. juli

Svakog 11. jula Nezir je u Potočarima na dženazi. Nerado o tome govori, ali ipak naglašava da mu se ne sviđa to što se u vjerski obred miješa politika.

"To skoro da postaje kao jedan vašar, što se meni kao čovjeku ne sviđa."

Dok Nezir, čvrsti srebrenički gorštak, svoje emocije ne ispoljava lako, majke i supruge koje su ostale same ne mogu sakriti bol.

Šida Zukić u srebreničkom selu Karčići živi sama.

"Izgubila sam dva sina i muža. Kuda god da krenem oko kuće, sve me podsjeća na to da su i oni tu hodali, da sam ih tu gajila i podizala, a danas ih nema, kako da živim, teško mi je...", kazala je za DW.

Fazila Efendić također živi sama. Izgubila je sina i muža. Vratila se u svoj dom, a duševni mir pokušava naći prodajući suvenire u Memorijalnom centru Potočari.

"Želja mi je bila da radim. I volim da budem ovdje, baš ovdje blizu ovih kostiju i nišana mojih najdražih."

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: