{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Nenad Veličković: Daske koje tezgu znače

5.4.2013. u 18:00
0
Nenad Veličković: Daske koje tezgu znače
0
Nenad Veličković: Daske koje tezgu znače
Foto: Nenad Veličković, DW
Narodno pozorište u Sarajevu odlučilo je da pokaže zube krizi. Zato je odluka Narodnog pozorišta da tezgom odgovori na krizu razumljiva.
Publika će gledati umjesto Labudovog jezera balerine na štangi i striptiz, umjesto Bramsa filharmonija će svirati muzičke podloge za karaoke, umjesto operskih arija publika će slušati takmičare u programu Ja imam talent. To će se naime sigurno desiti ako se gledateljstvu s ove scene nastavi podilaziti kursadžijsko-audicijskom poetikom. Ta poetika, razvijana šezdesetih i sedamdesetih na izviđačkim logorovanjima i radnim akcijama obraća se publici s ciljem da je zabavi i nasmijava izvodeći pred njom neku šegu. Prepoznatljivi postupci izvođenja šege su kreveljenje, vulgarne dosjetke, klovnovsko cirkusijanje, namigivanje publici i igranje na stereotipe.

Podrazumijeva se da izvođači šege ne moraju biti profesionalci, dovoljno je da su spremni i talentovani za krevljenje, da imaju blagonaklonu publiku i da im se ponudi odgovarajući okvir za amatersku improvizaciju. Kursadžijsko-audicijska poetika podesna je za tzv. tezgarenje. Mala grupa izvođača potrpa se u kombi i putuje po provincijskim domovima kulture, gdje pred prepunim salama izvodi šegu na daskama koje tezgu znače. I sasvim je moguće da nema čistijeg i poštenijeg načina da se glumom zaradi za život. Niko se ne pretvara da je nešto što nije. Provincija ne glumi prijestonicu, glumci ne glume zaslužne umjetnike i primadone, režiser se ne nada Zlatnom koješta i niko, ali baš niko, ne misli da mu je budžet nešto dužan.

Razumljiva odluka


Zato je odluka Narodnog pozorišta da tezgom odgovori na krizu razumljiva. Manje je razumljivo zašto su pisci poput Ive Brešana i Dušana Kovačevića dopustili da se njihova remek-djela Predstava Hamleta u selu Mrduša donja i Balkanski špijun svedu na štand-ap komedije. Jesu li tražili i dobili naknadu za duševnu bol koju su morali osjetiti nad posmrtnim ostacima svojih tragikomedija, koji su u svoje vrijeme pokazala šta sve pozorište jeste i može i koliko je dramski tekst u tom smislu važan?

Na sceni su prikazali tada vladajuću ideologiju utemeljenu na lažima, gluposti, strahu i nasilju. Saželi su u sebe nekoliko decenija srozavanja ideala jednakosti i pravde na zakone sile, pragmatizma i podobništva. Bili su kritički glas angažovane i hrabre umjetnosti izgovoren na pozornici kao na poprištu političke borbe, onako kako su to sva velika dramska djela činila od svog postanka do danas.

Ništa od toga u njihovim sarajevskim tezgarizacijama nije ostalo, jer u sarajevskom narodnom pozorištu vjeruju da dramski tekst ne može biti svevremen i da ga prije svake ponovne upotrebe treba iznova osavremeniti. Drugačije rečeno, u sarajevskom narodnom pozorištu vjeruju da je publika neobrazovana, glupa i stoga nesposobna da u originalnom Balkanskom špijunu prepozna ono zbog čega je napisan. A napisan je da upozori koliko ljudi mogu postati opasni kad im ideologija ispere mozak i život ispuni paranojom. I neće biti da takvih nema i danas, oko nas, gdje god da živimo na Balkanu slobodnom od komunizma.

Ko joj pere mozak i čime ga polira


Međutim, pošto je sarajevska pozorišna publika (barem tako vjeruju u Narodnom pozorištu) odgojena na sapunicama i pošto ne bi dala 10 ili 15 maraka da je neko maltretira pitanjem o tome ko njoj pere mozak i čime joj ga polira, Balkanski špijun (a isto tako i Brešanov Hamlet) morali su biti prevedeni na jezik mahale. Likovi su dobili muslimanska imena a Komunistička partija postala je Stranka demokratske akcije. Ovim originalnim dramaturškim rješenjem, kojeg se ne bi postidio nijedan izviđač s vještarstvom zabavljača, postignut je željeni efekat prepoznavanja. (Ne u smislu aristotelovskom nego u smislu politikantskom - da publika na sceni prepozna likove s izbornih plakata.) Međutim, istim tim rješenjem akteri su ostali bez konteksta koji je bitno određivao njihove motivacije. Zašto se sarajevski Čvorović (Sabahudin, umjesto Ilija) ponaša tako kako se ponaša - kao da je teleportiran iz serije Lud, zbunjen, normalan? Zašto je bio u zatvoru i ko je uzrok njegovoj ubilačkoj paranoji?

To, računaju u Pozorištu, sarajevskoj publici nije važno. Njoj je, uvjereni su u Pozorištu, svejedno odleži li neko par godina u Zenici zbog krađe humanitarne pomoći ili odrobija isto toliko na Golom otoku zbog svojih smrtonosnih političkih uvjerenja. Ona će, klade se na nju u Pozorištu, biti ushićena kad Sabahudin okrene Izetbegovićevu (Alijinu) sliku na naličje na kojem je slika Titova.

Šta preostaje glumcu osim da se krevelji


Originalno, u Kovačevićevom tekstu, pominje se jedino Staljinova slika, koju Ilija čuva kao ikonu, jer je njemu Staljin bio svje i svja i jer ga je voleo ko što neko voli Boga, ili recimo, decu, majku...Koga je tako volio Sabahudin u sarajevskoj adaptaciji? Tita, reklo bi se, kad navuče na glavu pionirsku kapu i sveže oko vrata crvenu maramu. Međutim, da li je zbog odanosti Titu bio u zatvoru i je li ga zbog toga zatvorio Alija? Nije. Šta je dakle razlog njegove paranoje? Ne zna se. I šta onda ostaje glumcu koga vulgarna adaptacija složenog dramskog teksta ostavi bez jasne i valjane psihološke motivacije i izvede pred publiku pripremljenu na komediju, osim da se budaleše, krevelji, improvizuje i izvodi šegu.

U drami Ilija Čvorović u završnom monologu izgovara: "Ja sam zdrav i normalan. Nisam bolestan, umobolan, lud! Ja sam zdrav!" (...) "Mene su zatvorili zbog onog u šta su me terali da verujem, a tebe ne zatvaraju zbog onog za šta smo se borili. Pa, majku vam jebem, šta to znači? Jel' to znači da sam ja ceo život izigravo budalu, da sam se borio protiv svojih principa i ubeđenja. Jesam ja zatvaran samo zato što sam viko: Živeo Staljin i bratska jednakost među ljudima?! Staljin vas je ubij'o, al vas nije ubij'o kol'ko je trebalo. Ja sam drž'o njegovu sliku pet godina, ko ikonu, i držaću je ponovo, kad-tad! Nećete uspeti, dok je mene, dok je mog brata, dok je nas još stotinu hiljada, vi nećete..."

Tragikomedija se najzad prevela u komediju


Šta slično ima i može da kaže Sabahudin i još važnije, kome? Aliji ili Titu? Pošto odgovora na ovo pitanje nema, sarajevski Balkanski špijun u svom završnom monologu mrmlja i frflja nekakav nebitan i nepovezan tekst, upetljavši na kraju u cijelu priču ničim prizvanog Obamu, koga treba upozoriti da tutinski teroristi polijeću iz Sarajeva u napad na Njujork. Tako se tragikomedija najzad prevela u komediju, politički teatar u populističko šegačenje, narodno pozorište u tezgarošku instituciju. Gromoglasan aplauz zadovoljne publike potvrđuje ispravnost ovakve repertoarske strategije. Ansambl je pred narodnim budžetom opravdao svoje postojanje.

Pitanje je samo zašto pred tim budžetom onda nisu svi jednaki. Zašto se za tezgarenje na sceni Narodnog pozorišta prima sigurna plata a za tezgarenja po provincijskim salama nesigurni honorar? I čime će u narednoj sezoni Narodno pozorište u Sarajevu ovjeriti svoju vizu za budućnost? Godoom u kome će se Vladimir (Mujo) i Estragon (Suljo) gađati tortama i klizati na korama banane u pauzama između viceva na račun Sandžaklija?


Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: