{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
Nele Karajlić: Ne daju mi da imam drugačije mišljenje

21.3.2015. u 22:00
330
659
Nele Karajlić: Ne daju mi da imam drugačije mišljenje
330
Nenad Janković, poznatiji kao dr. Nele Karajlić, prije nekoliko dana je promovisao knjigu "Fajront u Sarajevu" u Banjoj Luci. Tokom promocije govorio je o Sarajevu, Jugoslaviji, Titu, "Zabranjenom pušenju", "Top listi nadrealista"..., a o istim temama govorio je i u intervjuu za portal Klix.ba.
Foto: Klix.ba
Foto: Klix.ba


Na početku razgovora dotakli smo se njegovog nedavnog tajnog dolaska u Sarajevo nakon više od 20 godina. Zbog izjava tokom agresije na BiH, u gradu u kojem je rođen i započeo karijeru je postao "persona non grata". Stoga je i njegov dolazak podigao veliku prašinu i izazvao osporavanja.

No, za njega je, kako kaže, to bila najbolja promocija u karijeri.

Da li ste očekivali da ćete doći u Sarajevo i da Vas niko neće primijetiti, da niko neće reagovati?

Dobio sam opkladu. Rekao sam da će me prepoznati. Brzina kojom se pronijela vijest da sam stigao u Sarajevo i brzina kojom je policija stigla ispred lokala u kojem sam sjedio sa svojim prijateljima govori da moj dolazak i nije mogao da se desi drugačije. Sva sreća pa nisam bio sam, bilo nas je dvadesetak, stoga ništa nije moglo da se desi. Ali da sam bio sam, to bi već bila druga pjesma. S druge strane, svi koji smo to veče sjedili za stolom zaboravili smo na trenutak da živimo u 21. vijeku, pa smo naivno, romantičarski pomislili da će se vijest o mom dolasku u Sarajevo pojaviti u medijima tek kroz dva dana. Zaboravili smo da postoje portali.

Ljudi od Makedonije do Slovenije se savršeno razumiju. Jedina razlika između nekadašnje i današnje scene je u tome što se mi nismo čudili kada Merlin dođe u Beograd ili Azra u Sarajevo. Danas se od toga pokušavaju napraviti skandali


Pojedini su Vas uvjeravali da Vam se ništa ne bi desilo da ste sami prošetali Sarajevom?

I tu opkladu bih dobio. Vidi, šta sam ja ružno rekao o Sarajevu? Ništa. Oni meni samo ne daju da imam drugačije mišljenje. I to je moj problem sa Sarajevom. Moj problem nisu, kako bi neko pomislio, džamije. Poštujem tu vrstu civilizacijskog i kulturnog traga kojeg u Sarajevu ostavlja jedan narod, jedna vjera. Ne pada mi na pamet da to može da mi smeta. Ali, nisam vidio osmijehe. Nisam vidio da se ljudi smiju. Bio sam na Koševu. Nigdje nikoga, niko ne igra lopte. To je prije bilo nezamislivo. I šta sam sada ja ovdje rekao da bih ispao nacionalista? Znam ja dobro ko su četnici, ko ustaše, a ko mudžahedini. Ne treba mene niko prosvjetljavati.

Da li je "fajront" riječ koja povezuje Vas i Sarajevo?

Knjiga uopšte nije trebala da se zove tako. To je prijedlog moga urednika. Moj naslov je bio "Das ist Walter", prema prvom albumu "Zabranjenog pušenja". Na pamet mi nije padala riječ "fajront", ali je moj urednik mislio da je ona, u sprezi sa Sarajevom, bolja reklama i bio je u pravu. Pogriješio bih sa trgovačke strane da je nisam tako nazvao. Ali, ja sam insistirao na svom naslovu, a onda su me ulovili na tehničku caku: ideja je bila da se knjiga štampa na ćirilici, a takav naslov bi morao biti latinični i onda sam pristao da se promijeni.

Da li ćete promovisati knjigu u Sarajevu ako Vas neko pozove?

Da, ali nisam siguran da ja trebam Sarajevu. Spreman sam da ponovo dođem u Sarajevo ukoliko im zatreba lekcija iz međuetničkog razumijevanja.

Zašto?

Zato što ih podsjećam da nisu ono što misle da jesu. Znaš, ljudi kad mene vide oni se sjete da je sve ono što nam se dogodilo moglo biti drugačije. Njihova slika Sarajeva je ona slika koju sam ja napravio.

Foto: Klix.ba
Foto: Klix.ba


Možete li biti malo konkretniji?

Mogu. Bregović, Pimpek, Boda Kovačević - oni su mogli biti rođeni bilo gdje i bilo gdje su mogli napraviti "Bijelo dugme" i "Indekse". To ne umanjuje njihovu nespornu veličinu. Ali, samo je "Zabranjeno pušenje" moglo nastati u Sarajevu. Ta grupa je u potpunosti preuzela sarajevski sleng, pjevala je o sarajevskim toponimima, disala je duhom toga grada. Nijedna druga grupa nije bila toliko sarajevska koliko je bilo "Zabranjeno pušenje". Kroz nas, a opet najviše kroz mene, Sarajevo je živjelo punim plućima u nekadašnjoj Jugi. Na neki način sam dao identitet Sarajevu. I sada sam problematičan kada kažem ono što mislim, kada napišem da Sarajevo nije više Sarajevo, odnosno da ovo Sarajevo nije moje Sarajevo. To mnogi ne mogu da prihvate, jer nemaju drugi kulturni argument kojim bi mene stavili u prošlost. Luđačka reakcija na moj dolazak u Sarajevo daje mi za pravo.

Potpisivali ste prije nekoliko dana knjige u Banjoj Luci i pjevali pjesme "Pušenja" koje su se "vrtile" na razglasu. Da li Vam nedostaju?

Ne čujem ih često. Tek ponekad. I skontam da su to dobre pjesme. "Hadžija il' bos", recimo. To je fakat dobra pjesma. Ali nekidan u Banjoj Luci sam se iznenadio kada sam čuo "Pišonju i žugu u paklu droge", tu stvar nisam godinama čuo... I da ti priznam odmah nešto: ima tome godina, vozio sam se i skrenuo na pumpu da sipam gorivo. Na radiju je taman krenula pjesma "Hadžija il' bos". Odvrnuo sam je do daske i pjevao. Radnik na pumpi je mislio da sam samoljubljiv kad toliko uživam uz nešto što sam sam napravio.

Pomenuli ste "Pišonju i Žugu"... Koja od dvije njihove pjesme Vam je draža?

Ona prva, bez sumnje. Ona je među prvima promovisala tu road trip verziju pjesama, taj bonnieclydovski način pjevanja, strukturu pjesme u kojoj refren dođe poslije tri minute. Uostalom, ne pamtim da je neka pjesma, osim pjesama "Korni grupe", postala hit, a da traje duže od šest minuta.

A Mufa, Kiki i Vi? Hoćete li sjesti ponovo za isti sto? Da li je to moguće?

Naravno da jeste. Sve je moguće, potrebno je samo dobre volje i razumijevanje za onog drugoga.

Janković tokom tajnog dolaska u Sarajevo sredinom februara (Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba)
Janković tokom tajnog dolaska u Sarajevo sredinom februara (Foto: Nedim Grabovica/Klix.ba)


Da li Vam je iko od bivših prijatelja ikada rekao "Zbogom, žohari"?

Nije u lice.

Kako je Jugoslavija postala probušeni dinar?

Na to pitanje će morati odgovor dati istoričari. Prvo će morati da se skloni veo tajne s Titovog lika. Ako je Jugoslavija bila obdanište, Tito je bio njen vaspitač. Koliko je bio svjestan činjenice da iza sebe ostavlja pakao, vjerovatno nikada nećemo saznati. Međutim, raduje me što njegov mit polako jenjava, da se sa mnogo manjim intenzitetom ukrštaju koplja između onih koji ga obožavaju i onih koji ga mrze, tako da ćemo u doglednoj budućnosti imati prilike konačno da pročitamo ozbiljnu, nezavisnu i emocijama rasterećenu studiju o, bez sumnje, najzagonetnijoj ličnosti dvadesetog vijeka. Možda ćemo konačno saznati gdje je i kada je rođen, koliko je godina imao kad je umro, da li je bio Rus, Hrvat, Poljak ili Jevrejin i da li je bio samo jedna osoba ili više njih.

Vjerujete li da će nestati prokletstva što ga vjetar nosi šumama?

Ne, dok mene policija štiti u Sarajevu.

Vaš rad je važan dio jugoslovenske pop-kulturne scene. Šta je od nje ostalo?

Da se odmah razumijemo - sve je to jedan kulturni prostor. Ljudi od Makedonije do Slovenije se savršeno razumiju. Jedina razlika između nekadašnje i današnje scene je u tome što se mi nismo čudili kada Merlin dođe u Beograd ili Azra u Sarajevo. Danas se od toga pokušavaju napraviti skandali. Nama je to bilo nepoznato i bilo je sasvim normalno da večeras sviramo u Sarajevu, sutra u Beogradu, a prekosutra u Zagrebu. Ali, vjerujem da pomaka ima, jer više Merlinov nastup u beogradskoj "Areni" nije toliki problem, kao što nije problem ni da Ceca bude slušanija u Hrvatskoj nego u Srbiji. Uostalom, poplava šunda po bivšoj Jugoslaviji savršen je dokaz da smo svi mi isti i u neukusu.

Na neki način sam dao identitet Sarajevu. I sada sam problematičan kada kažem ono što mislim, kada napišem da Sarajevo nije više Sarajevo, odnosno da ovo Sarajevo nije moje Sarajevo


Nakon albuma "Ja nisam odavle" napustili ste rock'n'roll. Zašto? I da li ste ikada namjeravali da mu se vratite?

Ne bih se složio s tobom i sa svima koji kažu da sam napustio rock'n'roll. Muzika koja je nastala nakon tog albuma je čisti rock'n'roll, ali ljudi su valjda navikli da negiraju taj žanr ako ne čuju snažnu gitarsku distorziju. "Ja nisam odavle" je album koji je pravljen u devedesetima. Devedesete godine su same po sebi bile inspirativne za svakoga ko je bio spreman da se žrtvuje za umjetnost, jer je za svakog umjetnika neprocjenjivo iskustvo da vidi i osjeti sankcije, tranziciju, bombardovanje, rat - riječju, apokaliptičnu kombinaciju Erosa i Tanatosa kojeg su devedesete otjelotvorile pred našim očima. Čak je i No Smoking Orchestra "porođena" na zvuku tog vremena, u kome su nam u glavi zujale ciganske trube, a u srcu igralo Užičko kolo. Tačno je da se mi sa No smoking Orchestrom nismo mnogo obazirali na ovdašnju publiku, ali to nije bilo samo zbog toga što smo brzo i nenadano izletjeli van ovih prostora u svjetsku orbitu, već i zbog činjenice da je na albumu "Ja nisam odavle" zapravo sve rečeno. Za mene više nije imalo smisla pjevati o tajkunima, kriminalcima i ratu između Srba, Hrvata, Muslimana. Mnogo je veći izazov bilo progurati autentičan i svjež zvuk "All around the world" nego tupiti jedne te iste teme again and again.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: