Nisu svi isti
0

Piše: Mirza Čubro / Neizlaskom na izbore glasate za one koje najmanje želite

Piše: Mirza Čubro, novinar
Mehmed Žilić u aprilu 2006. godine bio je poslanik SDA u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Žilić je istog tog aprila, za razliku od svojih stranačkih kolega iz SDA, glasao protiv predloženog paketa ustavnih promjena, kasnije poznatog kao "aprilski paket". Njegov glas bio je presudan jer za ustavne promjene potrebna je podrška dvije trećine poslanika, uključujući i po jednu trećinu iz svakog entiteta.

U aprilu 2006. prilikom glasanja o najsveobuhvatnijem paketu ustavnih promjena u poslijeratnoj BiH, tada vladajuća koalicija osigurala je 28 glasova, ali je Žilić odlučio ne glasati za ponuđene amandmane. Ustavne promjene nisu usvojene. BiH je ostala na ustavnim rješenjima utemeljenim u Dejtonu. Svi znamo kako smo proživjeli protekle četiri godine.

Zašto onda pominjem primjer Mehmeda Žilića u vrijeme kada niko ne pominje ustavne promjene?! Odgovor je veoma jednostavan. To je najeklatantniji primjer važnosti svakog glasa na narednim izborima.

Parlament BiH je najviše zakonodavno tijelo u našoj zemlji ali način izbora njegovih članova nije u skladu sa najvišim demokratskim standardima. Poznato je da se i u ovoj, kao i svim ostalim institucijama, mora voditi račun o nacionalnom balansu. Stoga nije rijedak slučaj da državni poslanici postaju izborni kandidati sa osvojenih tek nekoliko stotina glasova.

U sadašnjem sazivu najmanje ih je dvojica takvih. Bilo ih je i u ranijim, a bit će ih u i predstojećim, odnosno sve dok, prvo Ustav a potom i izborni zakon, ne budu promijenjeni. Moguće je dakle da poslanici koje izabere nekoliko stotina glasača budu ključni prilikom odlučivanja o pitanjima koja su važna za sve nas Bosance i Hercegovce koji danas živimo u BiH ali čak i za naredne generacije.

Za mjesec i po ponovo ćemo biti u prilici da biramo. U sedmicama koje su pred nama pretendenti na razne funkcije nudit će nam svašta. Većinu toga i sami su svjesni da ne mogu realizirati ali naučili su da na obećanjima dobijaju vlast. Svako od nas trebao bi se potruditi da u moru obećanja pronađe realne i ostvarive ideje i projekte. Važno je, dakle, da svako izabere one za koje vjeruju da će zemlji i svima nama donijeti najbolje.

Ne postoji garancija da nećemo pogriješiti. Ali, najveću će grešku napraviti oni koji ne izađu na izbore jer će svojom pasivnošću glasati za one za koje su najmanje željeli. Vratimo li se na početak priče, vidjet ćemo da samo jedan izabrani dužnosnik stanje u zemlji može okrenuti u jednom, odnosno drugom pravcu. Ne smijemo se ne zapitati želimo da to bude baš osoba za koju nikako nismo željeli da dođe u takvu priliku, a došla je jer mi nismo željeli izaći na izbore.

Sve napisano ne znači da nisam svjestan veoma loše ponude programa i kandidata za predstojeće izbore. Mnoga, ako ne i sva lica, su nam dobro poznata. Njihove priče još više. Poznati su nam i rezultati njihova rada koji su, ruku na srce, mizerni. Ali, sve to nije razlog da pasivno posmatramo stvari i pustimo da drugi odluče umjesto nas.

Nemoguće je reći da među stotima kandidata nema nekoliko koji nam odgovaraju. Oni možda ne dolaze iz velikih stranaka, ne viđamo ih često na TV-u ili u novinama ali trebamo im dati šansu. Dajući šansu njima osigurat ćemo dvije važne stvari. Potaknut ćemo promjene, a što nas više bude glasalo, legitimitet onih koji budu izabrani bit će snažniji.