Stoj na rukama u Beču
0

FOTO / Ne smijemo prestati pričati o Jovanu Divjaku

Piše: Jasminko Halilović
Svako vrijeme ima svoje heroje. Svako dijete ima svog heroja. Tako bi bar trebalo biti. Jovana Divjaka, čovjeka prepoznatljivog humora i šarma, upoznao sam prije pet - šest godina, kada sam odlučio da dio prihoda mojih projekata dam za stipendiranje djece bez roditelja u Udruženju "Obrazovanje gradi BiH". Ne znam postoje li ljudi o kojima su ispričane sve priče, ali sam siguran da postoje oni o kojima ne smijemo prestati pričati.
O ratnoj ulozi Jovana Divjaka poznato je gotovo sve: stao je na stranu slabijih; u odbranu pravde i odbranu grada; nogom kročio na mnoga ratišta, uključujući i ona na koja po dužnosti nije trebao i postao omiljen među vojnicima; neustrašivo se igrao sa snajperistima prelazeći sarajevske raskrsnice; išao od vrata do vrata i ohrabrivao ljude; zaštitnički se odnosio prema djeci; kad je bilo najteže komandovati tim riječima, komandovao: "Ne pucaj!"; ostao na svojoj jedinoj strani - strani pravde i u slučaju zločina na Kazanima...

Međunarodni tribunal u Hagu na zahtjev pravosudnih organa iz Bosne i Hercegovine 2003. godine je zaključio da "nema osnova za krivično gonjenje generala Jovana Divjaka za navodni zločin iz Dobrovoljačke ulice", te da "nema potrebe za dopunskom istragom u ovom slučaju".

Njegova poslijeratna uloga, iako manje poznata, još je fascinantnija. Osnivač je i izvršni direktor Udruženja "Obrazovanje gradi BiH" koje stipendira djecu poginulih boraca i civila. Ovo Udruženje je pod Divjakovim vodstvom u posljednjih 17 godina podijelilo više od 40.000 stipendija u vrijednosti od preko 1,7 miliona eura. Stipendije je primilo preko 3.400 djece svih nacionalnosti i uzrasta, sa prostora cijele Bosne i Hercegovine.

Greškom sam sreo Divjaka u Beču

Posjetio sam Jovana Divjaka u Beču nakon što je već četiri i po mjeseca (135 dana i noći!) zadržan od austrijskih vlasti po potjernici iz Srbije. Razgovarali smo o svemu: o bosanstvu, Bosni i Hercegovini, Sarajevu, ratu, Udruženju... Kao i uvijek, interesovao se šta je sa fakultetom, djevojkom, knjigom i drugim projektima. Najviše je fascinirala njegova upornost da te teme prometnemo ispred razgovora o njegovom boravku u Beču. Znam da će me svi po povratku pitati kako je general, kako se drži. Drži se generalski, odgovorit ću. Kao dokaz prilažem fotografiju na kojoj ovaj 74-godišnji čovjek, kojem je život dodijelio uistinu nesvakidašnju ulogu, pravi stoj na glavi usred Beča.

Nemam nikakve dileme da sam ga tamo sreo greškom. U to dileme nema ni Haški sud. Trebao sam ga sresti u šetnji Titovom ulicom u Sarajevu. Njegove šetnje Sarajevom traju dugo; na svakom koraku zaustavljaju ga mladi i stari, da ga pozdrave i progovore koju. Jedan od najomiljenijih građana Sarajeva sada šeta Schonbrunnskim parkovima. Čita i piše.

Nije Divjaku tijesno u Beču. Kako bi uopće negdje na planeti moglo biti tijesno počasnom građaninu Grenobla, Villeresta, Saumura (Francuska), Padove, Vićence, Montesilvana (Italija), dobitniku najviših priznanja u Francuskoj, Italiji i Bosni i Hercegovini. Njemu je tijesno bez Sarajeva.

Sarajevo i Jovan Divjak

"Odbrana grada je, nasuprot zločinima rušitelja, jedina prava moralna paradigma za budućnost; svetiljka koju čovekoljubivo čovečanstvo, puno razumevanja za poremećenu harmoniju prirode i čoveka, za ugrožene vrste biljaka i zveri, još ne ume ni da vidi, a kamoli da razume", napisao je bivši gradonačelnik Beograda, pokojni gospodin Bogdan Bogdanović, u pismu sarajevskim prijateljima 1993. godine.

Sarajevo je Jovanu Divjaku dužno mnogo toga. Njegova ratna i poslijeratna uloga izbija argumente iz ruku svima onima koji ubijanje Sarajeva pokušavaju prikazati kao etnički rat. Njegova životna misija, njegov izbor da bude na strani dobra i strani pravde, vraća nadu u ovu zemlju, ovaj grad i u ove ljude. U njegovoj ličnosti živi ideja Sarajeva, ideja Bosne i ideja bosanstva.

Priča o Divjaku najmanje je priča o 74-godišnjaku koji trpi nepravdu u Beču. To je priča o svima nama, o odnosu Bosanaca prema sebi. To je priča o današnjem Sarajevu i današnjoj Bosni i Hercegovini. I baš zbog toga, ne smijemo prestati pričati o Divjaku.

Svako djetinjstvo ima svoje heroje. Heroj mog djetinjstva je čika Jovo.