KOLUMNA / Naši grobovi i njihove magle

Od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije nastabilnija je, naravno, Slovenija (156. mjesto), a Srbija je 78. Na ljestvici, dakle petnaest mjesta "stabilnija" od BiH. Rangiranje je provedeno na temelju dvanaest kriterija, među kojima su problemi izbjeglica i emigracije, neravnomjeran privredni razvoj, kriza, vladavina prava i kvalitet javnih usluga. Ovdje se nameće pitanje šta je ko od vođa ostavio u naslijeđe svojim narodima.

Povodom 15. godišnjice Oluje jedan hrvatski dnevnik proveo je anketu među šezdesetak intelektualaca i javno eksponiranih osoba s pitanjem "da li bi Hrvatska dobila rat da nije bilo Tuđmana?"

Većina odgovora glasi da bi, a najzanimljiviji je onaj Josipa Boljkovca, prvog ministra policije i jednog od najvažnijih Tuđmanovih savjetnika, koji je hladno konstatirao da bez Tuđmana ne bi bilo i rata, te da postoje dokumenti koji ga terete da je dogovorio rat s Miloševićem. Uvijek nepouzdanim "šta bi bilo kad bi bilo" moglo bi se ustvrditi da bi Tuđman završio na haaškoj klupi za optuženike. S druge strane, Tuđmanu se ne može osporiti opsjednutost i fanatično vjerovanje u hrvatsku samostalnost i skoro apsolutno posvećenje tom cilju. Ono što ga tereti i baca u negativan kontekst je politika prema BiH i tajkunizacija, odnosno privatizacija države, razni veliki i prljavi poslovi Šušaka, Pašalića, Bobana, Kutla i ostale bratije po krvarini.

Uzmimo, dakle, Oluju: to jeste bila velika ratna pobjeda, ali je tačno i to da je Milošević napustio tamošnje Srbe, svjestan da se ta teritorija ne može braniti, i da mu, u krajnjoj varijanti, i ne pripada. Također, nesporno je da su se u Oluji dogodili i zločini zbog kojih se još čekaju neke presude i da će to ostati vječita krvava mrlja na crveno-bijeloj zastavi pobodenoj na kuli u Kninu.

Crveno, crno i bijelo

Stvari, dakle, nikada nisu crno-bijele, a historija, ako nas uči ičemu, onda je iz nje moguće izvući zaključak da historijske okolnosti često na površinu izbace ljude koji tu završe zbog spleta događaja i povijesnog konteksta, a ne zahvaljujući svojim sposobnostima i eventualnim vizijama.

Je li, dakle, u tom šarenom spektru moguće sagledati i Aliju Izetbegovića? Ne samo da je moguće, nego će se izgleda morati tako, jer ničeg dobrog dosad nije donijelo glorificiranje i slijepo slijeđenje njegove plitike: država je neuspješna i nestabilna – za to ne treba čitati "Foreign Policy", politika je nekonzistentna, a vladajući aparat glomazan i okoštao.

Za to se u dobroj mjeri ima zahvaliti Izetbegovićevim kriterijima odabira kadrova, iz priče o "sposobnima" i "poštenima". Vratimo li se unatrag, ako se uopće smije tako misliti, doći ćemo opet do Oluje i eventualne zajedničke pobjede Hrvatske vojske i Armije BiH u kojoj ni Republika Srpska, odnosno njezin najveći grad Banja Luka, ne bi bio nedostižan cilj.

Prema onome što danas znamo, ta je stvar uz velike žrtve i humanitarnu katastrofu mogla biti "gotova", ali šta bi onda bilo. Stvar je, navodno, prekinuo sam Richard Holbrooke, naredbom Aliji Izetbegoviću da se ne ide dalje u vojnom napredovanju, jer bi se time napravilo još 300.000 izbjeglica koje bi uglavnom nastale u Srbiji, i desila bi se humanitarna katastrofa za koju bi odgovoran bio upravo Izetbegović. Time bi se, u očima glavnih aktera prekida rata, Amerikanaca, izjednačio s Miloševićem i Tuđmanom, pa bi i za njega optuženička klupa postala sasvim izvjesno mjesto završetka političke karijere. Dakle, da bi se barem približno validno ocijenila njegova uloga, svaki "patriot" koji danas traži apsolutno pozitivno izjašnjavanje o Izetbegoviću, mora prvo sebe zapitati, što bi učinio u njegovoj poziciji.

Naša je stvarnost sazdana od paradoksa, veliki broj naših ljudi nikada neće ni promisliti o tome, ali hoće zatražiti nastavak mita, ne prihvaćajući pritom da nijedan mit, kad je ovaj dio svijeta upitanju, nikada nije donio ništa dobro. Pa ni mit o Izetbegoviću kao velikom vođi i državniku.

Naši grobovi danas, umjesto da su mjesta iskrene žalosti i pijeteta, mjesta priznanja zajedničke gluposti i mjesta oprosta, služe za predizborne trikove, zamagljuju pravu sliku i otežavaju put u budućnost. Sa živima je lako, oni uvijek nađu ili motiv za preživaljavaje ili put u novi rat: ali, kako s mrtvima? Hoće li nam oni oprostiti ono što smo u njihovo ime danas napravili? U tom smislu, građenje današnje BiH sve je više razgovor s mrtvima, nego djelovanje živih: tako sablasno se ne može živjeti.

Zato, bez obzira koliko je to lako reći a teško izvesti, za ovo društvo su dvije najvažnije stvari danas depatetizacija i smiještanje stvari u pravi povijesni kontekst. Sve ostalo je obmana i produženje agonije, za koju znamo da uvijek isto završava. Nama se valja suočiti sa svim paradoksima, baš kao u priči o bivšem mostarskom šefu policije, za kojeg je njegov nekadašnji kolega rekao:

"On je bio dobar čovjek, ali se kasnije odo genocidu."

I na kraju, četvrto pitanje koje smo ostali dužni s početka teksta. Ono glasi: "Kako s njima?" "Oni" su, naravno, Srbi. I sad, svi oni, a takvih je među glasačima stranaka s bošnjačkim predznakom najveći broj, koji na kostima predaka i rođaka ne bi gradili državu, a pritom su za slijeđenje puta Alije Izetbegovića, neka se prisjete da je on u trenutku kad je mogao birati između toga da bude pobjednik uz ratni zločin ili potpisnik mira, izabrao da bude ovo drugo. Uz sve implikacije tog akta.

Vrijeme bi bilo i da se među Srbima pojavi neko ko je to na neki način spreman uvažiti, ne zbog Bošnjaka i Izetbegovića, niti zbog vlastitog mita o nepobjedivosti. Nego zbog toga da se više ne bi ponavljalo.