{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Naši grobovi i njihove magle

S
6.8.2010. u 16:04
0
13
Naši grobovi i njihove magle
0
Naši grobovi i njihove magle
Nakon svega ostaje pitanje: šta je ko ostavio svojim narodima?
Trojica prijatelja koji su ovih ljetnih dana u okviru predizborne kampanje, uglavnom po sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni išli agitirati za našu stvar, pardon, Našu stranku, pričaju kako su se na bezmalo svim tribinama susreli sa četiri glavna pitanja na koja su morali odgovoriti ljudima koji su ih došli slušati. Prvo je, naravno, ono o ratnim zločinima: na brzinu prekinuti rat i nedovršena denacifikacija, kao i neažurnost međunarodnog i domaćeg pravosuđa, i danas su, petnaest godina nakon 1995, ostavili su otvorenim ovo bolno pitanje. U BiH je, jednostavno rečeno, ostalo previše grobova i zgarišta za koje niko nije procesuiran, tako da je negdje i logično da nacionalističke politike opstaju na kultu grobova i žrtava. Ipak, decenija i po trebala je proći: nijedno vrijeme ne može vratiti žrtve, ali je moglo zaliječiti rane, da je država profunkcionirala i da se moglo misliti o drugim stvarima – poslu, progresu, integracijama. Ali, nije, i te stvari zabrinjavaju i one kojima BiH baš i ne spada u prioritete.

Drugo pitanje bilo je ono o agresiji i(li) građanskom ratu. Za nas, nema sumnje da je BiH napadnuta, jer su tenkovi oko Sarajeva bili vlasništvo JNA, a Ratko Mladić bio na platnom spisku Vojske Jugoslavije. Ipak, Haag je presudio da Srbija direktno nije učestvovala u agresiji, iako je odgovorna što je nije spriječila, a da je unutar BiH bilo elemanata građanskog rata (pogotovo oko sukoba Bošnjaka i Hrvata) – bilo je i to niko razuman i ne treba sporiti. Treće, i možda najznakovitije pitanje glasi: "Alija Izetbegović?" To je, vele prijatelji – agitatori, bilo i diskvalifikaciono pitanje. "Ako odgovorimo da je bio veliki čovjek i političar dobijamo šansu da eventualno kažemo ono što smo mislili, ako bi se kazalo suprotno – dijalog bi bio završen." Pritom je, naravno, isključena i svaka mogućnost relativizacije, jer stvari su kod nas, a pogotovo u Krajini i okolini, reklo bi se – ili crne ili bijele. Sredine nema.

Alija, najjači adut

E, morat će je biti, ako ova zemlja misli opstati. Potreba ovdašnjeg čovjeka za transferiranjem svih događaja na jednu ličnost, svojevrstan pater kompleks, izrodila je i mit o Izetbegoviću kao o vizionaru kojem imamo zahvaliti to da zemlja BiH, i bošnjački narod uopće postoje!? Na tome nasljeđu pravovjernosti i slijeđenja Izetbegovićevog puta dobar dio bošnjačkih stranaka zasniva predizborne strategije i uzima veliki dio glasova. Imati Aliju i ono što on simbolizira sa sobom, još uvijek u dobroj mjeri znači vladati bošnjačkim dijelom političkog tijela. Ipak, te su stvari bitno slojevitije od onoga što može ponuditi neka politička tribina ili ovaj tekst, ali neke stari valja imati na umu.

Na sve to su ovih dana podsjetile dvije stvari: godišnjica akcije Oluja u kojoj je Hrvatska vojska, uz amin NATO pakta, "očistila" dio južne teritorije i zauvijek poslala san o tzv. Republici Srpskoj Krajini, i lista američkog časopisa "Foreign Policy" i organizacije "Fund for Peace" koja je ocijenila da na listi nestabilnih država svijeta BiH zauzima 63. mjesto, i po tome je daleko "najjača" u regiji.

Oj, Tuđmane, pobratime mio

Od država nastalih raspadom bivše Jugoslavije nastabilnija je, naravno, Slovenija (156. mjesto), a Srbija je 78. Na ljestvici, dakle petnaest mjesta "stabilnija" od BiH. Rangiranje je provedeno na temelju dvanaest kriterija, među kojima su problemi izbjeglica i emigracije, neravnomjeran privredni razvoj, kriza, vladavina prava i kvalitet javnih usluga. Ovdje se nameće pitanje šta je ko od vođa ostavio u naslijeđe svojim narodima.

Povodom 15. godišnjice Oluje jedan hrvatski dnevnik proveo je anketu među šezdesetak intelektualaca i javno eksponiranih osoba s pitanjem "da li bi Hrvatska dobila rat da nije bilo Tuđmana?"

Većina odgovora glasi da bi, a najzanimljiviji je onaj Josipa Boljkovca, prvog ministra policije i jednog od najvažnijih Tuđmanovih savjetnika, koji je hladno konstatirao da bez Tuđmana ne bi bilo i rata, te da postoje dokumenti koji ga terete da je dogovorio rat s Miloševićem. Uvijek nepouzdanim "šta bi bilo kad bi bilo" moglo bi se ustvrditi da bi Tuđman završio na haaškoj klupi za optuženike. S druge strane, Tuđmanu se ne može osporiti opsjednutost i fanatično vjerovanje u hrvatsku samostalnost i skoro apsolutno posvećenje tom cilju. Ono što ga tereti i baca u negativan kontekst je politika prema BiH i tajkunizacija, odnosno privatizacija države, razni veliki i prljavi poslovi Šušaka, Pašalića, Bobana, Kutla i ostale bratije po krvarini.

Uzmimo, dakle, Oluju: to jeste bila velika ratna pobjeda, ali je tačno i to da je Milošević napustio tamošnje Srbe, svjestan da se ta teritorija ne može braniti, i da mu, u krajnjoj varijanti, i ne pripada. Također, nesporno je da su se u Oluji dogodili i zločini zbog kojih se još čekaju neke presude i da će to ostati vječita krvava mrlja na crveno-bijeloj zastavi pobodenoj na kuli u Kninu.

Crveno, crno i bijelo

Stvari, dakle, nikada nisu crno-bijele, a historija, ako nas uči ičemu, onda je iz nje moguće izvući zaključak da historijske okolnosti često na površinu izbace ljude koji tu završe zbog spleta događaja i povijesnog konteksta, a ne zahvaljujući svojim sposobnostima i eventualnim vizijama.

Je li, dakle, u tom šarenom spektru moguće sagledati i Aliju Izetbegovića? Ne samo da je moguće, nego će se izgleda morati tako, jer ničeg dobrog dosad nije donijelo glorificiranje i slijepo slijeđenje njegove plitike: država je neuspješna i nestabilna – za to ne treba čitati "Foreign Policy", politika je nekonzistentna, a vladajući aparat glomazan i okoštao.

Za to se u dobroj mjeri ima zahvaliti Izetbegovićevim kriterijima odabira kadrova, iz priče o "sposobnima" i "poštenima". Vratimo li se unatrag, ako se uopće smije tako misliti, doći ćemo opet do Oluje i eventualne zajedničke pobjede Hrvatske vojske i Armije BiH u kojoj ni Republika Srpska, odnosno njezin najveći grad Banja Luka, ne bi bio nedostižan cilj.

Prema onome što danas znamo, ta je stvar uz velike žrtve i humanitarnu katastrofu mogla biti "gotova", ali šta bi onda bilo. Stvar je, navodno, prekinuo sam Richard Holbrooke, naredbom Aliji Izetbegoviću da se ne ide dalje u vojnom napredovanju, jer bi se time napravilo još 300.000 izbjeglica koje bi uglavnom nastale u Srbiji, i desila bi se humanitarna katastrofa za koju bi odgovoran bio upravo Izetbegović. Time bi se, u očima glavnih aktera prekida rata, Amerikanaca, izjednačio s Miloševićem i Tuđmanom, pa bi i za njega optuženička klupa postala sasvim izvjesno mjesto završetka političke karijere. Dakle, da bi se barem približno validno ocijenila njegova uloga, svaki "patriot" koji danas traži apsolutno pozitivno izjašnjavanje o Izetbegoviću, mora prvo sebe zapitati, što bi učinio u njegovoj poziciji.

Naša je stvarnost sazdana od paradoksa, veliki broj naših ljudi nikada neće ni promisliti o tome, ali hoće zatražiti nastavak mita, ne prihvaćajući pritom da nijedan mit, kad je ovaj dio svijeta upitanju, nikada nije donio ništa dobro. Pa ni mit o Izetbegoviću kao velikom vođi i državniku.

Naši grobovi danas, umjesto da su mjesta iskrene žalosti i pijeteta, mjesta priznanja zajedničke gluposti i mjesta oprosta, služe za predizborne trikove, zamagljuju pravu sliku i otežavaju put u budućnost. Sa živima je lako, oni uvijek nađu ili motiv za preživaljavaje ili put u novi rat: ali, kako s mrtvima? Hoće li nam oni oprostiti ono što smo u njihovo ime danas napravili? U tom smislu, građenje današnje BiH sve je više razgovor s mrtvima, nego djelovanje živih: tako sablasno se ne može živjeti.

Zato, bez obzira koliko je to lako reći a teško izvesti, za ovo društvo su dvije najvažnije stvari danas depatetizacija i smiještanje stvari u pravi povijesni kontekst. Sve ostalo je obmana i produženje agonije, za koju znamo da uvijek isto završava. Nama se valja suočiti sa svim paradoksima, baš kao u priči o bivšem mostarskom šefu policije, za kojeg je njegov nekadašnji kolega rekao:

"On je bio dobar čovjek, ali se kasnije odo genocidu."

I na kraju, četvrto pitanje koje smo ostali dužni s početka teksta. Ono glasi: "Kako s njima?" "Oni" su, naravno, Srbi. I sad, svi oni, a takvih je među glasačima stranaka s bošnjačkim predznakom najveći broj, koji na kostima predaka i rođaka ne bi gradili državu, a pritom su za slijeđenje puta Alije Izetbegovića, neka se prisjete da je on u trenutku kad je mogao birati između toga da bude pobjednik uz ratni zločin ili potpisnik mira, izabrao da bude ovo drugo. Uz sve implikacije tog akta.

Vrijeme bi bilo i da se među Srbima pojavi neko ko je to na neki način spreman uvažiti, ne zbog Bošnjaka i Izetbegovića, niti zbog vlastitog mita o nepobjedivosti. Nego zbog toga da se više ne bi ponavljalo.

Umro Salih ef. Trako

06.08.2010. u 16:18
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: