{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Namještena svjedočenja

S
25.6.2008. u 16:30
2
2
Namještena svjedočenja
2
Porodice osumnjičenih navode da je vodeći vještak sudske medicine iz RS-a tražio mito kako bi njihovim najbližima pomogao da se izvuku iz nevolje. On je te navode već jednom priznao, no danas kaže da mu je sve namješteno.
Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Vršilac dužnosti direktora Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske (RS) u osnivanju kaže da je 1996. godine lagao u svojoj izjavi istražnim organima koji su ispitivali da li je od osumnjičene za ubistvo uzeo novac kako bi joj pomogao da izbjegne sudsko gonjenje.

Četrdesetsedmogodišnji Željko Karan je vodeći patolog u RS-u i vještak sudske medicine čiji su nalazi bili ključni za dokazivanje krivice ili nevinosti stotina ljudi. Ipak, iz sudskih dokumenata do kojih su došli novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva vidi se da u najmanje dva slučaja članovi porodica osumnjičenih iznijeli navode da su Karan i njegov kolega, četrdesetosmogodišnji Milko Marić, balističar iz Banja Luke tražili novac kako bi uputili svjedoke ili namjestili dokaze u njihovu korist. U zavisnosti od toga, dokazi su mogli upućivati na ubistvo ili samoubistvo. Novinari CIN-a su otkrili i druge slučajeve u kojima su njihovi nalazi bili upitni.


Željko Karan (lijevo) i Milko Marić (desno)

Štaviše, malo je poznato da je 1997. godine protiv Karana i Marića pred Osnovnim sudom u Srbcu podignuta optužnica zbog primanja mita. Karan je tada istražnim je organima iznio dvije verzije događaja. Prema zapisniku izjave koju je Karan dao nakon privođenja on i Marić su od osumnjičene zatražili 10.000 DEM kako bi joj demonstrirali najpogodniju verziju događaja i tako joj pomogli da na rekonstrukciji dokaže da 1995. godine nije ubila svoga nevjenčanog supruga. U izmijenjenom iskazu Karan kaže da su od osumnjičene zatražili novac kao naknadu za obavljanje posla rekonstrukcije. Novinarima CIN-a Karan je izjavio da nijedan iskaz nije tačan, te da mu je ustvari namješteno.

"Ja mogu koncipirati svoju obranu onako kako ja hoću", odgovorio je Karan na pitanje novinara CIN-a zašto je priznao traženje mita. "Kada na vas skoči sistem normalno je da se trudite da iz svega toga izađete sa što manje oštećenja", kaže Karan i dodaje da mu je trebalo vremena da nađe rješenje za problem.

Karana i Marića je kasnije pomilovao predsjednik RS-a čime su oslobođeni od krivičnog gonjenja. Tadašnji Ministar pravde RS-a kaže da je Karan dobro radio svoj posao i bio važna karika u sudskom sistemu. Međutim, danas je ovo pomilovanje upitno jer odluka o pomilovanju nije zavedena u zvaničnim knjigama, a došlo je i do proceduralnih propusta.

Ovaj dvojac i dalje drži u rukama konce sudbina desetina ljudi. Međutim, njihov kredibilitet je toliko poljuljan da je tužioc iz Banja Luke rekao svom osoblju da ih ne angažuje.

Kupovina vještačenja

Predmet vođen protiv Karana i Marića vezan je za slučaj samoubistva koje se 1995. godine dogodilo u malom selu Kaoci između Srpca i Dervente.

Dokazi da je četrdesetdvogodišnja Mirjana Andrić u decembru te godine ubila svog nevjenčanog supruga Momira Brkića izgledali su nepobitni. Prema nalazima vještaka barutne čestice nastale ispaljivanjem metka iz pištolja pronađene su samo na njenim rukama. Na njegovim ih nije bilo.

Prema zapisniku sa suđenja Brkić i Andrićeva imali su česte razmirice. Brkiću, koji je u vrijeme smrti imao 26 godina, dijagnosticiran je posttraumatski stresni poremećaj i depresija u koju je upao nakon smrti tri bliska prijatelja. Doktorima je naznačio da razmišlja o samoubistvu. Prema riječima Andrićeve, u toku svađe Brkić je prislonio pištolj u predjelu srca i povukao okidač. Ona je otrčala komšiji po pomoć. Držala ga je u naručju milujući njegove ruke dok je izdisao.

Narednog dana Karan je po nalogu istražnog sudije Osnovnog suda u Srpcu izvršio vanjski pregled leša.

Policijski tehničari su istovremeno uzeli otiske šaka Andrićeve i Brkića, takozvane parafinske rukavice, ali su napravili ozbiljnu grešku koju je sud tek naknadno otkrio. Iako je Karan već tada zaključio da se pištolj, u momentu okidanja, nalazio prislonjen na Brkićev džemper, u zapisniku sa vanjskog pregleda leša on navodi da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li se radi o samoubistvu ili ubistvu.

Mjesec dana kasnije, nalaz vještaka je pokazao prisustvo barutnih čestica na rukama Andićeve. Tragovi nisu pronađeni na Brkićevim rukama. Ovaj nalaz je izazvao sumnju kod tužilaca i sud je naložio rekonstrukciju događaja za što su angažovani Karan i Marić. Nedugo kasnije sud je naložio i nezavisno vještačenje Zavoda za sudska vještačenja iz Novog Sada.

Istražiteljima je Karan kasnije priznao da su on i Marić skovali plan nakon što su slučajno saznali za nalaze parafinskih rukavica, mada je smatrao da se u ovom slučaju radilo o klasičnom samoubistvu. Marić je policiji rekao da je pretpostavio da Andrićeva ima novac budući da joj otac radi u inostranstvu. Karan sada kaže da iskaz koji je tada dao nije tačan, dok Marić odbija dati komentar.

Nalazi parafinskih rukavica priča su za sebe. Sud je utvrdio da su parafinske rukavice uzete nestručno i neblagovremeno, te da njihov nalaz nije pouzdan.


Mirjana Andrić na grobu Momira Brkića

Brkićeva ruka nije u cjelini testirana na prisustvo barutnih čestica. Tragovi čestica na rukama Andrićeve mogle su nastati dok je dodirivala njegove ruke ili iz nekog drugog izvora.

Karan i Marić su zakazali sastanak sa Andrićevom u kancelariji njenog advokata kojom prilikom su zatražili 10.000 DEM. Novac je predala njena sestra Ljiljana Gužvić.

U svom iskazu istražnim organima Karan navodi da je Marić Vesni Rujević, advokatici Andrićeve demonstrirao verziju događaja koju je njena klijentica trebala ponoviti prilikom rekonstrukcije na kojoj su Karan i Marić trebali biti prisutni. Izvještaj o rekonstrukciji nikad nije napisan jer je dvojac uhapšen.

Gužvić je zapisala serijske brojeve novčanica, te je mito prijavila policiji. Prilikom pretresa stanova, kod Marića i Karana su pronađene novčanice sa navedenim serijskim brojevima. Dvojac je priznao.

Svoj postupak Karan je obrazložio time što mu je trebao novac.

"Ja kod kuće imam ženu koja ne radi, majku koja ne prima penziju i malo dijete. Za pravosuđe RS i za vojsku RS sam četiri godine radio može se reći gotovo bez ikakvih naknada pri tome nikoga nije bilo briga od čaga ja živim i kako izlazim na kraj", izjavio je Karan pred istražnim sudijom u aprilu 1996. godine.

Karan danas kaže da je to priznanje bilo laž. Novinarima CIN-a je izjavio da je neko njegovoj majci predao kovertu sa novcem. Kaže da nije pogledao šta se u njoj nalazi. Policija je došla te noći i uhapsila ga. Smatra da mu je namješteno. Marić nije želio odgovoriti niti na jedno od postavljenih pitanja.

U aprilu 1997. godine Milorad Barašin tadašnji javni tužilac iz Srpca podigao je optužnicu protiv Karana i Marića, te dvije advokatice koje su znale za mito.

Andrićeva, koja je tada već bila optužena za ubistvo, provela je gotovo deceniju braneći se, sve dok 2006. godine nije konačno potvrđena oslobađajuća presuda iz 2005. godine na koju je tužilaštvo uložilo žalbu.

"Ne želim govoriti o tome jer to mi je uništilo 10 godina života", kaže Andrićeva u svom domu u Kaocima. Nije željela da razgovara sa novinarima rekavši da se plaši, te je više puta ponovila kako je prošla "strašnu torturu" tokom sedam mjeseci provedenih u pritvoru. Kasnije je ostala i bez posla.

Karan kaže da se ne osjeća odgovornim za ono kroz šta je prošla Andrićeva.
Da su osuđeni, Karan i Marić bi završili u zatvoru i tu bi bio kraj njihove karijere sudskih vještaka. No, nisu. Usprkos njihovom priznanju krivice, nesvakidašnje predsjedničko pomilovanje u januaru 1999. godine stavilo je tačku na cijeli slučaj.
Tadašnji ministar pravde RS Milan Trbojević, čovjek koji ih predložio za pomilovanje, ne kaje se zbog toga, niti se uzbuđuje se zbog etičkih standarda ovog dvojca. Kaže da je Karan, kao jedan od rijetkih patologa u RS-u, važna karika u radu sudova. Trbojević smatra da Karanov zapisnik sačinjen dan nakon smrti Brkića nije bio naštiman.

"Ako sam dobro zapamtio, riječ je o nalazu koji je bio korektan, dakle nije zbog nagrade promijenjen, naštiman ili bio netačan, nego je eto, dozvolio sebi da uzme tu naknadu", rekao je Trbojević.

Trbojević je jedini koji se sjeća pomilovanja. Nikola Poplašen, tadašnji predsjednik RS-a novinarima CIN-a je rekao da se ne sjeća te odluke.


Željko Karan

Zakonom je definisano da sve odluke o pomilovanju moraju biti objavljeni u prvom narednom broju Službenog glasnika. U Službenom glasniku RS od 21. januara 1999. godine objavljena su imena pomilovanih osuđenika, ali ne i Karana i Marića. Odluka o njihovom pomilovanju nije objavljena ni u narednim brojevima Glasnika.

Novinari CIN-a su zatražili uvid u zahtjev za pomilovanje koji je upućen iz Ministarstva pravde RS. U dopisu sekretara Ministarstva pravde Snježane Marjanac stoji: "Uvidom u arhivu Ministarstva pravde utvrdili smo da se traženi dokumenti o pomilovanju, a koji je navodno donesen na prijedlog ministra pravde, ne nalazi u knjizi pomilovanja za 1998. godinu, kao i za 1999. godinu."

U dopisu koji je Predrag Kasagić, predsjednik Osnovnog suda Gradiška, gdje je prebačen spis predmeta, uputio Ministarstvu pravde RS-a navodi se da je sud odluku primio 1999. godine putem faksa, što predstavlja kršenje procedure budući da su službenici suda obavezni da u radu koriste samo originalne dokumente.

Službenici kabineta Predsjednika RS su na prvi upit novinara CIN-a odgovorili da u arhivi nemaju odluku o pomilovanju, da bi je kasnije ipak pronašli. Svaka odluka o pomilovanju se inače zavodi u knjigu pomilovanja pod određenim brojem. Policija je također otkrila da pomilovanje nikad nije protokolisano. Novinari CIN-a zatražili su uvid u knjigu protokol, međutim do sada nisu dobili odgovor. MUP RS je također otkrio da nikad nije bila formirana komisija za pomilovanja što je propisano zakonom. Policijska istraga je još u toku.

Slučaj Andrićeve nije usamljen. Novinari CIN-a su pronašli još najmanje tri predmeta u kojima postoje značajne sumnje u rad dvojice stručnjaka.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: