{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Nakon proživljenih tortura u logorima, RS od Hasana Rizvanovića traži 1.750 KM

11.9.2014. u 17:44
220
154
Nakon proživljenih tortura u logorima, RS od Hasana Rizvanovića traži 1.750 KM
220
U proljeće 1992. godine Hasan Rizvanović je završavao prvi razred Srednje škole u rodnoj Vlasenici. Radovao se, kao i svi školarci, ljetnom raspustu kako bi sa svojim drugovima do u beskonačnost ganjao loptu.


Već u aprilu nad pitomim bosanskim gradićem nadvili su se "crni oblaci", a dojučerašnje "dobre komšije“ srpske nacionalnosti krenule su u krvavi pohod i istrebljenje bošnjačkog stanovništva. Sa petnaest i pol godina Hasana Rizvanovića odvode u logor smrti – Sušicu.

"Imao sam sreću, ako to tako mogu nazvati, da sam samo jedan dan proveo u Sušici. Vjerovatno bih bio ubijen da sam ostao koji dan duže, baš kao i mnogobrojni moji prijatelji, komšije, školski drugovi...“, počinje za Klix.ba potresnu ispovijest Hasan Rizvanović, koji danas s suprugom Bahrijom i sinovima Ernadom i Emirom živi u prigradskom tuzlanskom naselju Sarajac.

Torture u logoru



Poslije jednog provedenog dana u logoru smrti, Rizvanovića su strpali u autobus i zajedno sa još oko 200 Vlaseničana odvezli u logor Batković kod Bijeljine.

"Natrpali su nas u autobuse da se faktički niko nije mogao pomjeriti. Ja sam sjedio na motoru, a spržio sam noge i zadnjicu zbog toga. U Batkoviću sam ostao do 21. jula 1993. godine, odnosno u logoru sam bio 12 mjeseci i 21 dan“, govori on.

Dok je bio u logoru u Batkoviću čuvari i drugi zlikovci, koji su premlaćivali nasilno zatočene Bošnjake, Rizvanovića i nekoliko starijih ljudi su skrivali od UNHCR-a tako da on nije bio zaveden u zvaničnu evidenciju logoraša.

"Kada god bi dolazila ekipa UNHCR-a nas maloljetnike i starije osobe su odvozili ka Savi, a vraćali bi nas u logor kada bi stranci otišli. Zajedno sa još nekoliko ljudi, negdje na polovini mog boravka u logoru Batković, dobio sam rješenje o oslobađanju. Ostavili su nas faktički na autobusnoj stanici, a mi smo onda sjeli u autobus i krenili ka Janji. Tu su nas izveli iz autobusa i odveli u policijsku stanicu. Sutradan su nas strpali u kamion, odvezli na neko uzvišenje i pustili. Rekli su nam: 'Idite u Vlasenicu'. Niko od nas nije znao gdje se nalazimo. Poslije nekoliko sati pješačenja došli smo do Pilice, koja je na pola puta između Bijeljine i Zvornika. Tamošnje stanovništvo dočekalo nas je s psovkama i prijetnjama. Bili smo obrijanih glava, prljavih odjela, izgladnjeli i nije nas bilo teško prepoznati. Policija nas je smjestila u neki dom, a onda sam prebačen u Zvornik. Znam da smo bili u blizini tadašnjeg SUP-a i prodavnice Novi izbor, a tu sam proveo pet mjeseci iza rešetaka“, kaže Rizvanović.



Rizvanović je sa još oko 400 nasilno zarobljenih Bošnjaka razmijenjen 21. jula 1993. godine u rejonu Majevice. Dovezen je u tuzlanski KSC Mejdan gdje ga je prepoznao jedan od komšija i o njegovom dolasku obavijestio majku.

"Nisu znali jesam li živ ili mrtav. Isto tako ni ja ništa nisam znao za majku i brata. Taj susret sa majkom je neopisiv. Bilo je kao da sam došao u raj, iako je tih mjeseci i u Tuzli bio pakao jer nije bilo hrane. I poslije boravka u logoru i u Tuzli sam znao biti po 15 dana gladan. Nije se imalo, a sa majkom sam bio smješten u OŠ Miladij".

Tužba protiv RS



Pokušao se upisati u srednju školu, ali mu nisu dozvolili. Kasnije se zaposlio u jednom tuzlanskom preduzeću i specijalizirao za postavljanje jumbo plakata. Oženio je se s Bahrijom, a 2002. godine dobio je sina Ernada, pet godina kasnije i sina Emira.

U međuvremenu je na osnovu instrukcija Udruženja logoraša BiH podnio tužbu protiv Republike Srpske zbog protivpravnog lišavanja slobode, zatvaranja logor, nanošenja boli, patnje...

Odštetni zahtjev iznosio je oko 246.000 KM, ali je Hasan Rizvanović 28. februara 2014. godine dobio još jedan šamar.



"Moja tužba je odbijena, a meni je naloženo da platim 1.750 KM sudskih troškova. Zaprijetili su da će mi, ukoliko ne platim taj iznos, plijeniti imovinu. Moj život su uništili, prije četiri godine sam faktički bio na samrti, a i danas imam velikih zdravstvenih problema“, govori on.

Hasan i njegova supruga Bahrija nigdje ne rade, ali uspijevaju školovati dvoje djece. Ponekad radi na dnevnicu, a najviše mu pomaže Ferid Berbić, nekadašnji fudbaler Drine i Slobode te član mlade reprezentacije BiH.

"U blizini moje je i njegova kuća. Odradim ono što mu treba, a on mi plati. To je gromada od čovjeka i da nije njega ne znam kako bih preživio. Poklonio mi je automobil i još dao novac da platim carinjenje“, govori on i tvrdi kako bi najsredniji bio kada bi dobio bilo kakav posao i živio od svog rada.

"Meni tuđe pare ne trebaju. Najbolji sam u postavljanju i lijepljenju jumbo plakata, a znam raditi molerske poslove. Žalba koju sam uložio Okružnom sudu Banja Luka je odbijena i oni traže da platim, a ja tih 1.750 KM uz zatezne kamate nemam i ne mogu im platiti“, zaključuje životnu priču Hasan Rizvanović, danas 39-godišnjak koji je kao maloljetnik prošao kroz dva logora – Sušicu i Batković, ostao živ, ali sa neizbrisivim sjećanjima i ranama koje nikada neće zacijeliti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: