Zašto se podigla tolika medijska pompa oko sheme koja je, navodno, procurila iz OHR-a, u kojoj su, kako se navodi u Globalu "svi vični Bošnjaci", ma šta to značilo? Objavljivanje "hobotnica" vrlo vjerojatno je probni balon, koji se koristi za stvaranje pritiska u dinamizaciji pregovora o budućnosti Bosne i Hercegovine. Iskustvo govori da se takve "mreže" izvade iz arhive kad treba izvršiti pritisak. U konkretnom slučaju na pregovore oko ustavnih promjena koji su u totalnoj blokadi. S druge strane, neozbiljno bi bilo tvrditi da je shema potpuno tačna. Ali to vjerojatno i nije bio njezin glavni cilj.
To da je nekolicina "biznismena" i nosilaca javnih funkcija svezana u kružok (halku) kojom "predsjedava" reis Mustafa ef. Cerić, zna svaki poluinformirani sarajevski srednjoškolac. Čini se da su međunarodni krugovi, pregledavajući spiskove ljudi koje podržavaju i nagrađuju, konačno došli do saznanja da među moćnim Bošnjacima doista postoji dio kriminalizirane strukture povezan s međunarodnim tokovima pranja novca, i da tako dalje više ne može ići. A i promijenila se vlast, barem u Americi. U međuvremenu, objelodanjena je i slična "šema" srpskih kadrova, a hrvatski političari najavljuju da postoji i hrvatska "hobotnica". Opet ništa novo. Kakav ekspert treba da utvrdi da jedan, policijsko - tajkunski dio kruga oko Dodika finansira i pomaže skrivanje Ratka Mladića? Nikakav, to, naprosto mora biti tako, sve dok postoje bivše vojne strukture koje su iznijele kapital iz rata, i danas su prijetnja da stvar opet može buknuti. Kakav to obavještajno – antikorupcioni mag treba biti da se utvrdi da je predsjednik HDZ-a Čović, 2006. osuđen na pet godina zatvora, zbog kriminala, zapravo, capo bez kojeg se ništa ne može "završiti" u Hercegovini. Nikakav, samo morate htjeti početi neki posao u tom dijelu ove zemlje, i vrlo ćete se brzo u to uvjeriti.
Zašto je moralo pući?
Do sukoba na liniji Cerić - OHR je, prije ili kasnije, organski moralo doći. U posljednjih desetak godina reis Cerić je po svijetu bio prepoznavan kao kooperativan i umjeren, nagrađivale su ga institucije za promociju demokratije, ljudskih prava, ugošćavali su ga i pravi i lažni borci za slobodu, i okićen je nagradama od Malezije do Sjedinjenih Država. Uspjelo mu je da ga, da parafraziramo jednu Izetbegovićevu misao, podržava i Istok i Zapad. Za sve to vrijeme prenebregavana je činjenica da su njegovi favoriti u narodu koji predstavlja bili uglavnom tajkuni, ogrezli u tranzicijskom kriminalu. Nadalje, narod koji predstavlja ostao je zapušten, u raljama posljedica rata, bez posla, neopismenjen, politički nesazreo dotle da trenutno nema niti jednog političara kojem bi se moglo vjerovati, barem u operativno - tehničkom smislu. Prava pitanja za reisa bi trebala biti - u koliko bošnjačkih kuća već desetljeće nije ušla nijedna knjiga, koliko ženske djece procentualno ne ide u školu, koliko je Bošnjaka nepismeno? Umjesto toga, on nam nudi laude i analize o stanju u regiji, i OHR-u.
OHR je, ipak, ustanovljen kao institucija koja Bosnu i Hercegovinu ima staviti na kakve - takve noge i uključiti u evropske tokove. Da bi se to napravilo, najbrojniji narod u BiH, naprosto, ne može ostati marginalizirana skupina u rukama religijski "osviještenih" pojedinaca čiji pipci kontrolišu tokove novca. U tom smislu, Raffi Gregorian, kojeg se optužuje da je glavni nosilac te antibošnjačke harange, svoje je pretpostavljene morao izvijestiti koga, zapravo, nagrađuju i podržavaju sve ove godine. Mustafu Cerića, čovjeka koji će privatne biznise "najboljih bošnjačkih sinova" uvijek pretpostaviti izgradnji civilnih institucija, i čovjeka koji je vlastitim primjerom pokazao da neće odstupiti s pozicija vlasti, čak i kada postoje očigledne prepreke za obavljanje funkcije. Jednostavno kazano, da bi Gregorian s mirom otišao kući, a Sjedinjene države bile barem blago uvjerene da u posljednjih 15 godina u BiH, nisu doživjele fijasko, reis Cerić ne može ostati na vrhu bošnjačke piramide. I tačka. Sve ostalo su manipulacije, bile one isfabricirane u novinskim redakcijama ili za stolovima "analitičara" s nepristojno velikim plaćama u zemlji u kojoj je broj onih koji su blizu ivice gladi.
Ova afera bi mogla označiti i finale konstituiranja bošnjačke nacije. Na formalnoj ravni, ona je nastala u predvečerje rata, kad su bosanski muslimani prihvatili to ime (nikada neće biti rasvijetljeno, je li postojalo sretnije), a politički je potvrđena u ratu 1992. – 1995. Ona, prema definiciji, ima teritorij, doduse podijeljen, svoj jezik, i nacionalne institucije, a donekle ima i garant opstojnosti (međunarodnu zajednicu).
Ono što nema i što je priječi da, konačno postane dovršenom, je sekularizacija. U tom smislu, ideje koje promovira Cerić nikako ne mogu biti legitimacija za budućnost.
Ko će povesti naprijed?
Najiskrenije rečeno: u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća moglo je biti legitimno da reis bude glavna figura među bosanskim muslimanima (tako je, uostalom, i bilo barem u slučaju Dž. Čauševića), ali sto godina kasnije - to je, naprosto, anahrono. I neodrživo. Sekularizacija kojom se pomalo i nasilno krenulo u socijalizmu trenutno je osnovno pitanje ulaska iz pretpolitičkog u političko društvo. Nije da to ne razumije i Mustafa Cerić. On je naprosto izgubio živce. I napravio jednu stvar, koja se, naprosto ne radi. Do kraja otkrio svoje lice: poželjeti Gregorianu "sretan brak s Olgom", to može samo neko ko je u sebi razriješio temeljnu dilemu, i između progresa svog naroda i zaštite novca svojih štićenika - izabrao ovo drugo!
Takvo zaboravljanje civilizacijskih uzusa, dosad mu nije bilo svojstveno. Na međunarodnom planu dosad ga je štitilo to što nije bacao rukavice, nego deklarativno podržavao opće ciljeve, iza kojih, je li, stoji SAD, uredno radeći za svoju halku. I tome polako dolazi kraj. Ali, mentalitet protektorata, koji traje u posljednjih petnaestak godina (naslijeđen iz otomanske i austro-ugarske imperije) – mora ustupiti mjesto nečemu drugom. Niko nas nigdje neće odvesti, mi ćemo to morati učiniti samo, vodeći računa o odgovornosti prema budućnosti, ako ne nas, onda onih koji dolaze.
Zato, ishod borbe između reisa i OHR-a nije samo još jedna politička iskra: to je pitanje od suštinske važnosti za opstanak Bosne, i, naravno, Bošnjaka.
U ovom se trenutku ishod ne može prognozirati, ali jasno je da su snage regresije bitno jače od onih koji vuku naprijed, ka normalnom uređenju države i Evropi. Tako je jedna naizgled trivijalna stvar kakvo je objavljivanje "bošnjačke hobotnice", ispala ozbiljan ispit, nešto preko čega se dugo prelazilo zbog straha od mogućih posljedica. U tom smislu, za Bošnjake postoje dva puta: na putu unazad slijediti beskrupuloznu grupu kojoj je primarni cilj ostati bogat držeći svoj narod u mraku, ili iskoračiti prema porodici evropskih nacija i trajno se dovršiti u tom smislu. Gregorian je "samo" Amerikanac, oženjen Olgom, kako "mudro" zaključi naš reis efendija, nosilac najvećeg broja američkih nagrada iz oblasti promicanja duha demokratije i ljudskih prava. Za nas koji smo sve ove godine trubili da stvari u tom smislu baš i nisu tako jednoznačne, eto kakve-takve satisfakcije. No, ona je zaista mala u odnosu na štetu koji su reis i njegovi jarani u zadnjih 20 godina učinili.
