Na 62. godišnjicu mature došlo sedam nekadašnjih učenika
Bili su druga generacija maturanata Srednje građevinske škole, a većinu vremena provodili su učeći i družeći se zajedno u radnim akcijama. Nisu imali sredstava, tehnike, niti mogućnosti kao današnja omladina, ali su živjeli sretno, svi za jednog, jedan za sve.
Hamid Erzumlić je danas penzionisani arhitekta te ni ove godine nije propustio priliku da se vidi sa svojim starim prijateljima.
"Uvijek mi je drago vidjeti ova lica sa kojima sam provodio najljepše dane života. Sjećam se dobro tih druženja tokom škole i poslije. Nešto što mi je posebno ostalo u sjećanju jeste jedan čas sa profesorom Tartaljom. Pored naše škole bio je stadion i jednog dana mi smo pobjegli s časa da bismo s prozora iz hodnika gledali utakmicu. Mislim da je tada igrao Dinamo iz Zagreba sa našim tek osnovanim Sarajevom. Kada nas je profesor našao, pozvao nas je u učionicu. Mislili smo da će nas grditi, međutim, on nam je cijeli čas pričao o fudbalu i o utakmici koju je gledao u Južnoj Americi, što je nama bili izuzetno zanimljivo", govori Erzumlić.
Behija Kulenović, također nekadašnja učenica ove škole, kazala nam je kako su đački dani bili izuzetno teški, ali i lijepi. Profesori su bili strogi, ali su ih dobro naučili.
Nastava je tada, kaže, trajala po osam do deset časova dnevno, a u školu se išlo i subotom.
"Materijalno niko od nas nije bio dobrostojeći kako se to kaže. Svi smo bili jednaki. Osim toga što smo učili, mi smo išli i na radne akcije. Gradili smo Švrakino selo, stadion Koševo i nikada neću moći zaboraviti žuljeve na rukama od krampe i lopate. Iako je bilo dobrovoljno, mi smo svi svake subote zajedno išli da bismo se družili. Ponosim se tom našom generacijom, te sam u jednu ruku i sretna i tužna kada se ovako okupimo. Sretna sam jer je lijepo vidjeti prijatelje iz školskih klupa, a tužna jer nas je svake godine sve manje. Evo, od prošle godine su nam preminula tri prijatelja", priča Kulenović.
Ono čega se najbolje sjeća Ismet Hadžić bile su vježbe na još neizgrađenom stadionu Koševo. Takozvane slet vježbe bile su prilika za druženje i zabavu, a svi koji su dolazili dobivali su tenisice.
"Ja sam jedva čekao da dobijem svoje adidaske, kako smo ih nazivali, jer je u to vrijeme pojam bilo imati takve tene. Očekivao sam bijele, međutim, dobio sam smeđe i to broj veće. Bio sam veoma tužan zbog toga. Također, jedna bitna stvar, mi nakon škole nismo mogli odmah upisati fakultet. Morali smo raditi minimalno godinu dana, da bismo tek onda dobili diplomu te imali uvjete za upis. Tada smo mislili da je to loše, međutim, danas, kada vidimo ovu omaldinu, shvatamo koliko je to ustvari bilo dobro. Mi smo svi imali i praksu i posao i bili smo traženi. Sve u svemu, proživjeli smo jedan lijep život, a meni je žao ovih današnjih maturanata, šta ih sve čeka, pogotovo zbog vremena u kojem trenutno živimo", kazao je na kraju Hadžić.
Đurbuzović: Dogovorili smo se da obradujemo navijače, cilj je izvući Želju iz ove krize
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
