{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Piše: Haris Pašović
/
Muškarci ne plaču

S
30.12.2009. u 08:00
0
0
Muškarci ne plaču
0
Muškarci ne plaču
Imao sam 39 godina kada je George W. Bush izabran za predsjednika SAD-a. Znao sam da predstoji dugi period nazatka u svijetu. Pretpostavljao sam da će on najverovatnije imati dva predsjednička termina, dakle, do 2008. Razmišljao sam: “Tada ću imati 47 godina i više me neće ni biti briga kako će svijet izgledati!” Bio sam prilično očajan, ne samo zbog Busha, on je bio vrh mog očajanja.
Bilo je to vrijeme kada je već bilo prošlo pet godina od kraja rata u BiH. Nije bilo nikakvog civilizacijskog napretka u ovoj zemlji i već je bilo jasno da su stvari krenule krivim putem i da se neće popraviti za jedno dugo vrijeme. Bio sam umoran od rata, preumoran. Bio sam razočaran u svoju profesiju, svoju zemlju i sebe samog.

Najviše od svega je boljelo razočarenje u sebe. Izgledalo mi je da sam sve do tada radio uzalud. Nije to bilo neka spoznaja odjednom. Bio je to proces – lagano klizanje u besmisao. Nisam se dao lako. Borio sam se. Pokušao sam svoju ličnu revoluciju. 2002., nakon šest godina odsustva iz teatra, odlučio sam da se vratim i režirao sam se predstavu “Romeo i Julija'. Predstava je bila odlična igrali smo ispred Parlamenta BiH bila je važna, uzbudljiva predstava; futuristički epski spektakl, borba između apokaliptičke vizije budućnosti i principa nade.

Izgledalo je kao da sam na trenutak zaustavio voz koji me je vodio u beznadežnost. Ali to je kratko trajalo. Nedugo nakon predstave ponovo sam tonuo u ambis. Naravno, niz događaja je obilato pomagao moj sunovrat. Morao sam se hitno iseliti iz iznajmljenog stana; imao sam problema da dobijem kredit; kad sam konačno dobio kredit i kupio stan, ispostavilo se da me je prodavac prevario i krenula je beskonačna i skupa pravna bitka. Imao sam problema na poslovnom planu zahvaljujući raznim igrama čija sam bio žrtva.

Moj život je ličio na lošu melodramu. Svi ti događaji bili su samo manji dio razloga mog očajanja. Najgori sam bio sam sebi. Odjednom se na mene svalila sva sila pitanja koja su bila od presudnog značaja. Odgovori na njih su značili: biti ili ne biti. Pitao sam se da li sam, zaista, išta vrijedno uradio u životu. Da li sam živio punim plućima? Svi odgovori su bili negativni. Osjetio sam se malim i beznačajnim. Moji napori su bili uzaludni, moje procjene loše, moja uvijerenja pogrešna. Shvatio sam, i to je bilo dramatično, da je više vremena iza mene nego ispred mene. Još sam nekako funkcionisao tokom dana, a onda noću, nije bilo spasa.

Ponekad bih se napio, ponekad bih jeo bez ikakve mjere, ponekad bih uzimao sedative, nekad bih plakao. Znao sam biti tako očajan i ljut na sebe što sam tako slab i što ne znam iz toga izići, da bih šakom spucao u štok. Događalo se da legnem da spavam sa željom da se ne probudim. Bilo je grozno. Ujutro bih se pribrao i odlazio na posao. A onda uveče isto. Sve je to trajalo najmanje dvije godine. Nisam o tome mogao govoriti sa mojim najbližim, oni su od mene očekivali da budem jak i da ja njih zaštitim. Nisam mogao o tome govoriti na poslu. Kad bih i pokušao da započnem temu sa nekim od prijatelja, oni bi stvar okretali na šalu i mislili da se zezam. Ja sam u njihovim očima bio snažan i uspješan. A ja sam se raspadao.

Nije bilo nikakvog fizičkog problema. Zdravlje, potencija, to je bilo ok. Ali u meni je bio sumrak smisla – psihološki, socijalni i metafizički. Nikada do tada nisam tako jasno osjetio koliko sam beznačajno mali u svemiru, a koliko, i to kratko vrijeme koje imam u životu, nisam ispunio. Pokušao sam i sa religijom. Pomislio sam da mi se to možda događa zbog mog racionalističkog diskursa koji, eto, možda nije ispravan. Moj kratkotrajni povratak religiji ne samo da nije pomogao, nego je produbio osjećanje besmisla. Bio sam totalno slomljen. Ipak, uspio sam da iskomuniciram sa dvoje ljudi moj problem, sa Jasmilom Žbanić i Bojanom Hadžihalilovićem, sa svakim od njih posebno.

Jasmila mi je rekla: “Molim vas, ne smijete to tako dopustiti!” Bojan je rekao: “Daj, Harise, pobuni se!” U prvi mah je izledalo da ništa nisu shvatili. Moj košmar se nastavio. A onda jednog dana, stajao sam pred ogledalom, gledao sam se i rekao: “Ja ovo neću! Ovaj čovjek izmrcvaren očajanjem - ovo nisam ja! Pobuna!”. Bio je to presudni momenat. Odmah nakon toga počeo sam da pišem dramu “Pobuna u Narodnom pozorištu”. U procesu pisanja sam se izvukao iz ambisa. Pred završetak pisanja, opet sam se prepoznao!

Bila je 2004. godina. Svijet oko mene se nije promijenio na bolje – problemi su bili isti ili veći. BiH se i dalje koprcala u predcivilizacijskom stupnju. Bush je i dalje bio na vlasti. Ni pravnu bitku sa stanom nisam bio riješio. Imao sam 43 godine, i dalje je preda mnom bilo manje vremena, nego iza mene. Ali, ja sam bio novi - stari. Mogao sam realno da procjenim šta sam do tada uradio, i da vidim da sam uradio puno dobrih stvari na koje sam bio ponosan.

Znao sam jasno da sam živio jedan častan i kreativan život i da sam ponekad bio sretan. Postajale su osobe koje sam volio i koje su voljele mene. Opet sam želio da stvaram, da putujem, da se radujem. Pokrenuo sam East West Centar. Imao sam ponovo energiju. Imao sam i nove probleme i brige, oni su bili realni, ponekad vrlo teški, ali ponovo sam se mogao nositi s njima. Sad znam da je to bilo razdoblje normalne bio-psihološke promjene koji prolazi svaki muškarac u periodu oko četrdesetih. O tome se malo govori.

Ponekad se vrlo anegdotalno govori o “krizi srednjeg doba” i to se obično, s podsmjehom, povezuje sa željom za sportskim kolima i ljubavnicama. Malo je reći da je to vulgarna redukcija. Neki od mojih prijatelja su preživjeli također vrlo dramatična razdoblja u istim godinama, sa sličnim manifestacijama. Bilo je tu i burnih razvoda, i opijanja, i zavaljivanja u troškove. Jedan od mojih prijatelja izašao je u zimsko jutro, sjeo u park na klupu i ispalio metak u sljepočnicu. Kad sam čuo šta se dogodilo, bio sam tako ljut na njega. Zašto me nije nazvao, zašto nije došao, zašto nije nazvao nikoga od nas, svojih drugova?

A možda nam je i govorio o svojim problemima. Možda nismo pažljvo slušali. Kod nas postoji zazor od psihijatara. Također, privatna psihoanalitička praksa skoro da ne postoji. U New Yorku, ljudi kod psihijatra idu kao kod zubara. Da sam mogao sa nekim psihoanalitačarem pričati o svojim problemima, možda ne bih potrošio dvije godine svog života. Nisam mogao o tome ništa ni pročitati. Otac mi o tome nikada nije govorio. O tome nisam učio u školi.

Muškarci o tome ne razgovaraju. Muškarci ne plaču. Muškarci moraju biti jaki. Ujutro, 5. novembra 2008. gledao sam na televiziji Baracka Huseina Obamu kako govori na skupu u parku u Chicagu nakon pobjede na izborima za Predsjednika SAD-a. Bio sam sretan što sam dio jednog od najznačajnijih dana u historiji čovječanstva. Imao sam 47 godina, i znao sam da svijet postaje bolji.

http://harispasovic.blogger.ba/

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: