{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Muhamed Šaćirbegović: "Izetbegović nije trgovao Srebrenicom"

S
2.9.2008. u 12:15
0
103
Muhamed Šaćirbegović: "Izetbegović nije trgovao Srebrenicom"
0
Ambasadora Muhameda Šaćirbegovića nije bilo dugo u domaćim medijima. Vrlo rado je prihvatio intervju za portal Sarajevo-x.com gdje u prvom dijelu govori o genocidu u Srebrenici i onima koji su direktno za njega odgovorni. Poimenice, kaže on, to su Carl Bildt, Bernard Janvier, Yasuhi Akashi i Richard Holbrooke. On je nedavno na internetu objavio knjigu upravo posvećenu genocidu pod nazivom 'A convenient Genocide, in a Fishbowl'.
Razgovarao: Asim Bešlija



Gospodine ambasadore, posljednje što dolazi od Vas je knjiga koju ste nazvali 'A Convenient Genocide, in a Fishbowl', koja je objavljena jedino na internetu. Šta Vam je bila najveća motivacija da napišete ovu knjigu?

Postalo je jasno da je prisutan jedan napor da se ponovo napiše historija od strane onih koji ne samo da diktiraju budući razvoj BiH u okviru Dejtonskog sporazuma, nego koji su također definirali i trenutnu prirodu zemlje. Sjećam se Bosne i Hercegovine koju su branili njeni građani i vojnici. Jedino kada su ovi hrabri, odlučni građani i vojnici uspjeli da zaustave napad i kada je postalo jasno da BiH neće nestati tako lako, onda su međunarodni političari došli da definiraju mir koji je odgovarao njihovim stereotipima i interesima. Ali BiH je bila u ključnim momentima spašena od strane njenih sinova i kćeri, majki i očeva. Sada je taj uspjeh marginaliziran, i čak kriminaliziran u historijskom kontekstu.

Srebrenica i Žepa su ključni primjeri onih koji su se borili da spasu svoje živote i onih koji su izdali vlastito obećanje da brane civile, društvo i pravdu.

Čak i sa današnjim izostankom rata, oni koji bi trebali biti na čelu fronta za uklanjanje posljedica genocida, sada pokušavaju da ubijede nas da su ove posljedice beskrajne historijske činjenice. Odluka Međunarodnog suda pravde je trebala biti poziv na buđenje za sve. Odluka je skrojena tako da vrlo usko definira zločin i izbjegne odgovornost, pristanak i umiješanost drugih. I tamo gdje je BiH jasno pobijedila u kontekstu pravne odluke, genocid u Srebrenici, posljedice, uklanjanje posljedica je bilo nevažno u odnosu na originalni zločin. Kao što je Mladić izjavio kada je ušao u grad, Srebrenica je njegov najveći poklon srpskom narodu, Velikoj Srbiji, i danas je Srebrenica još uvijek dio RS.

Za mene je ovo bila početna tačka da napišem knjigu, jer niko ne može poreći ono što se desilo, i pravno i faktički. To je viđeno kao da se dešavalo u akvarijumu, ali Bosanci i Hercegovci se jedini tretiraju kao jedini koji pripadaju toj posudi. Kako god, ja mogu na neki način prenijeti ono što se dešavalo i ulogu ovih velikih mačaka gledajući izvana i unutar.

Možete li našim čitaocima dati barem kratak pregled njenog sadržaja i konteksta, kako bi shvatili šta je Vaša konačna poenta?

Akvarijum postaje odraz na onima koji su možda vjerovali da su oni jednostavno van našeg dugog pogleda i zahtijeva za odgovornošću. To je način da se obrnu pozicije. Vjerovatno je to kaubojski način rađenja stvari koji je postao dio mene kao jednog Amerikanca.. Kako god, ovo uključuje samokritičnu perspektivu. Ja sam oboje, i riba i mačka.

U pogledu pada Srebrenice i masovnih ubistava i genocida koji su uslijedili, vi ste još uvijek čvrsto na poziciji da je sigurna zona UN-a izdana. Izdana od koga?

Bildt, Janvier, Akashi i Holbrooke su bili arhitekti koji su pristali na to. Još uvijek nisam siguran do kojeg su obima drugi ključni političari i vlade igrali aktivnu ulogu u originalnoj izdaji ili posebno u tekućem prikrivanju.

Preko 10 godina, od vremena dok sam još bio bh. ambasador u UN-u, tražio sam shvatljivu i istinitu sliku o događajima i odgovornostima za izdaju Srebrenice. Sa odlučnom pomoći ljudi kao što su slovenački ambasador i sada predsjednik Danilo Turk, ambasador princ Zeid Raad iz Jordana i Bianca Jagger, uspjeli smo da proguramo kroz Generalnu Skupštinu UN-a rezoluciju koja je tražila odgovore i odgovornost. Nažalost, izvještaj koji je objavio UN-ov Sekretarijat je odgođen i očišćen od strane UN-ovih velikih sila, i istina je još uvijek zakopana.

Na prvom mjestu sam vjerovao da atak na Srebrenicu, Žepu (i Goraždu je bila namijenjena sudbina žrtve) je bio žuto svjetlo dato Mladiću, Karadžiću i Miloševiću. To je bio dio razumijevanja, 'dogovora' da se Palama i Beogradu da ono što su zahtijevali kako bi se vratili pregovorima koji će se zaključiti u Dejtonu. Krenuvši sa tim proljećem 1995. godine, američki i evropski medijatori su počeli pritisak na lidere Vlade BiH da 'zamijene' tri istočne enklave. Mi smo stalno odbijali zbog moralnih, političkih i strateških razloga. (Beograd i Pale su htjeli da uspostave kontinuirane, čiste granice kako bi se RS eventualno odvojila od BiH). Kada smo nastavili da pravimo otpor, Beogradu je dato ono što sam ja označavao u posljednoj dekadi kao 'žuto svjetlo' da se pregaze Srebrenica i Žepa, i također je trebalo i Goražde, i da se tako efektivno stvore nove činjenice na terenu koje bi Beogradu i Palama osigurale pregovaračku poziciju. Mi nismo bili svjesni ovog 'dogovora' kada je postignut, ali su tokom nekoliko narednih godina djelići dokaza doveli do ukazivanja na takav dogovor.

Čak i nakon pada Srebrenice i Žepe, Holbrooke je pokušavao da nas uvjeri da zamijenimo Goražde. Kao što sam siguran da ste svjesni, Holbrooke je dao intervju Senadu Hadžifejzoviću. U tom intervjuu on je izjavio da je imao 'instrukcije da žrtvuje Srebrenicu, Goražde i Žepu'.

Mnogo je glasova u Bosni koji kažu da je ondašnje bosansko rukovodstvo žrtvovalo Srebrenicu, što bi, pretpostavljam, uključivalo i Vas lično. Kako ovo komentirate?

Vjerujem da sam na ovo pitanje odgovorio gore i da je ono stvoreno sa namjerom da se potkopa moj kredibilitet. Kako god, postoji nešto vrlo važno u ovom navodu. Ako pratite trag odakle navod dolazi, bićete u mogućnosti da upratite političke snage i pojedince koji su Mladiću, Karadžiću i Miloševiću dali žuto ili zeleno svjetlo.

No, bez obzira na to, ja pozivam UN da ponovo pregleda svoje istrage od prije 10 godina da bi se procijenile nove i već postojeće činjenice. I pozivao sam vlasti u BiH da poduzmu vlastitu istragu oko toga šta se desilo. Uistinu je čudno da su Nizozemska, Francuska i UN imali vlastite istrage, ali ne i zemlja, Bosna i Hercegovina, i ljudi koji su najviše pogođeni. Vjerujem da ovo pokazuje ne tako mnogo prikrivanja u Bosni i Hercegovini, već više strah da se traži da ljudi poput Holbrookea i Bildta svjedoče pred bh. komisijom. BIH se ponaša kao kolonija u ovom svjetlu.

Postoji jedan preovlađajući argument zbog čega bh. zvaničnici nisu mogli izdati Srebrenicu. Odluka da se zaustave NATO avioni od dolaska da pomognu Srebrenici nije mogla biti donijeta od strane bh. vlasti, nego samo velikih sila koje su tako mogle diktirati unutar NATO-a i UN-a. I bosanske vlasti i Holandski bataljon su pozivali NATO ali je spriječen da dođe. Ko je zaustavio NATO avione? Ko je mogao zaustaviti ovu garanciju koju je NATO trebao dostaviti?

Međutim, osjetio sam da je moja moralna obaveza da pitam predsjednika Izetbegovića da li je imao neki dogovor, kako ne bih ostavio nijednu sumnju da ostane. Drugi put je to bilo nekoliko godina nakon što je Srebrenica pala, kada sam iza scene radio da se inicira UN-ova istraga. Međunarodni političari i većina u Sarajevu nisu bili voljni za jednu istragu.

Čak me je i predsjednik Izetbegović pitao zašto sam donio ovaj 'belaj' sam sebi. (Predsjedniku Izetbegoviću su dolazili neki međunarodni predstavnici u Sarajevu koji su tražili da me on zaustavi u pokušaju da zahtijevam istragu UN-a.)

Predsjednik Izetbegović mi je odgovorio: 'Da sam bar napravio neku zamjenu, vjerovatno onih 8.000 ubijenih bi sada bilo živo'. Uprkos nekim razlikama koje sam imao sa predsjednikom Izetbegovićem, na kraju moga mandata, vjerujem da on nije zamijenio, izdao Srebrenicu. Ali dopustite da budem jasan i glasan – priča o Srebrenici još nije u potpunosti ispričana, i mora postojati potpun pregled koji će također imati autoriteta nad pojedincima u Vašingtonu, Parizu, Briselu i gdje god tragovi mogu voditi. To znači jurisdikciju oko stvari koje neće samo adresirati Karadžićevu i Mladićevu odgovornost, nego pristanak ili umiješanost drugih.



Vjerujete li ili imate li informaciju o teoriji urote da je ovaj mali gradić bio dio plana o zamjeni teritorija, čije je zauzimanje od strane Srba bilo jedan od uslova za zračne napade NATO-a i intervenciju?

Bilo bi preočito da je Federacija dobila više Sarajeva zbog izgubljenih Srebrenice i Žepe. Svakako da je Holbruk u Dejtonu pokušao da ide ka ovoj tački. Mislim da je ovo bila njegova racionalizacija, moralna i politička, za dogovor koji je on konstruirao sa Beogradom i Palama.

Vjerovatno zbog mog američkog iskustva, uvijek sam mislio i još uvijek mislim da bi Sarajevo trebalo biti distrikt, glavni grad distrikt, i to bi bio jedan integrirajući faktor koji bi BiH ponovo spojio. Svaka trgovina Žepom ili Srebrenicom bi bila bez svrhe ili kontraproduktivna za bh. strateško stajalište da je Sarajevo bilo 'glavni grad' distrikt za cijelu BiH.

Okrenimo se sada poznatom Karadžić-Holbruk tajnom dogovoru. Kakve informacije Vi imate o tome da je on uopšte postignut?

Ovaj dogovor je postignut. Direktno sam informiran od strane drugog zvaničnika SAD-a koji je bio prisutan. I profesor Ingrao iz Scholar's Task Force on the Causes of the Yugoslav conflict, također je naznačio da postoje još najmanje četiri druga trenutna i bivša američka diplomata koja također potvrđuju dogovor. Profesor Ingrao i ja samo razgovarali, i ja vjerujem da njegovi dokazi i njegovi svjedoci jesu najkredibilniji.

Postoje i zvaničnici unutar Haškog tribunala, nije samo Florens Hartman, iako je otkrovenje da joj se sada sudi za objavljivanje tajni Tribunala. Mi se ne oslanjamo na Karadžićeve ili riječi njegove porodice ili saveznika.

Zbog čega ambasador Holbruk sve vrijeme poriče da je kao predstavnik vlade SAD-a, obećao Karadžiću da ga neće goniti NATO trupe u Bosni ako izađe iz političke arene?

Ambasador Holbruk ima mnogo moćnih prijatelja u medijima i jednako tako unutar State Departmenta i vlade SAD-a, koji se boje njegovog utjecaja. Ako se laž, ili u ovom slučaju poricanje ponavlja dovoljno i daje se dovoljno publiciteta, onda ova projekcija postaje realnost, nova istina. Ako sada govori istinu, onda će vjerovatno priznati potencijalnu krivicu pod međunarodnim pravom. (Ako Haški tribunal može suditi Hartmanovoj zbog nepoštovanja suda, zašto onda ne može Holbruku ili Bildtu zbog saučesništva). Holbruk bi onda morao priznati da je lagao kongresu SAD-a i javnosti sve ovo vrijeme. Nasuprot tome, on se još uvijek nada da dobije poziciju američkog državnog sekretara ili slično.

Ovaj dogovor je sramotan i za Holbruka i čak za postojeću američku diplomatsku hijerarhiju. Što više pokušavaju da poriču i lažu, više postaje očito koliko daleko su i koliko su spremni da idu da brane svoju verziju istine, i svoj kredibilitet. Možda se dobro sjetiti stare lekcije iz Watergatea i predsjednika Nixona. Prikrivanje ponekad postaje gore od originalnog zločina.

Mislite li da će sada Karadžić na suđenju biti nezgodan svjedok za zgodan genocid? Postoje mnoga mišljenja da će Karadžić dati istinski 'veliku sliku' oko Srebrenice i mnogih drugih dogovora sa zapadnim vladama?

Postoji nekoliko razloga zašto je dogovor napravljen na relaciji Holbruk-Karadžić. Ovi motivi se reflektiraju na američke izbore 1996. godine i Holbrukove ambicije da dobije Nobelovu nagradu za mir i dostigne poziciju američkog državnog sekretara.

Prisjetićete se da Karadžić i Mladić nisu bili bjegunci nego su se više kretali slobodno nekoliko prvih godina nakon Dejtona i mnogo nakon optužnice. Kako god, Karadžićevo kandidiranje za Predsjedništvo BiH u ljeto 1996. godine i kontinuirani vidljivi politički angažman je bilo najsramnije kršenje Dejtonskog sporazuma i izazov Holbrukovoj slici. (Više o ovome na http://europeancourier.org/115.htm )

Što se tiče 'velike slike', to je više kao 'velika istina'. Slažemo se oko toga da ima još dosta stvari koje trebaju da se rasvjetle oko uloge 'velikih sila' ili barem njihovih predstavnika i njihovog prihvatanja i saučesništva sa Karadžićem te Mladićem i Miloševićem.

Dokazi su bili tamo za sve koji su imali hrabrosti i također istrajnosti da ih traže. Nažalost, štampa u BiH je generalno daleko od nezavisnog ili posvećenog u istinitom informiranju. Novine i emiteri rade za pojedinačne interese političkih interesa sa kojima su združeni. Napadaju jedni druge ali se boje najmoćnijih političkih faktora unutar BiH, a to je da ih ambasade i ministarstva vanjskih poslova mogu zatvoriti ili jednostavno zaustaviti finansijsku ili drugu podršku.

Nažalost mnogo od slobodnog protoka ideja je unazađeno ka umrtvljenim komentarima naškrabanim pod anonimnim oznakama. Nema istraživanja, ali daje se oduška frustracijama. To se također može iskoristiti za pogrešno vođenje javnog mnijenja i odvesti diskurs daleko od ključnih pitanja.

Suđenje Karadžiću će težim učiniti skrivanje činjenica o pristanku ili saučesništvu da bi ljudi mogli ignorirati njihovu odgovornost. Karadžićevo suđenje će imati direktan utjecaj na ostavštinu Dejtonskog sporazuma. Dejtonski sporazum nije 'sveta krava'. U Dejtonu sam dao ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova da izrazim svoje neslaganje sa načinom na koji su pregovori išli unazad do štete za BiH, njene ljude i pravdu.

Međutim, potpisao sam sporazum da bi se završio rat i genocid i da bi mir imao šansu. Ta šansa je sada. Nema više oružja uperenog u naše glave. Ako Dejton nije sposban za napredak, onda to nije greška Bosanaca i Hercegovaca nego sporazuma. Ako se Dejton ne može promijeniti, onda je sasvim prigodno pokazati zašto je sporazum legalno i moralno greška. Dokazi ovih dogovora su posebno relevantni i nije samo Karadžić na suđenju, barem u pogledu suda historije.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: