{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Mostar u borbi sa avetima: Eho Šimunićevog pokliča "za dom spremni"

A
1.12.2013. u 11:39
33
175
Mostar u borbi sa avetima: Eho Šimunićevog pokliča "za dom spremni"
33
Antifašistička akcija Mostar, SABNOR Mostar i Omladinski kulturni centar "Abrašević" početkom novembra javnim protestima ispred Gradske uprave još jednom su podsjetili domaću i svjetsku javnost kako Mostar još uvijek nije raščistio sa avetima prošlosti.
Tražili su, pored ostalog, promjenu imena ulica nazvanih po fašistima i raznim zločincima i to ulica Mile Budaka, Jure Francetića, Vokića i Lorkovića.

U Mostaru od prošle godine ne postoji ni formalno zakonodavno tijelo koje bi moglo zaprimiti sličan zahtjev. Bolji poznavaoci prilika prisjetit će se da je prije desetak godina Gradsko vijeće bilo oformilo komisiju koja će se pozabaviti pitanjem naziva ulica. Komisija se razišla tražeći principe. Nisu mogli utvrditi kriterije po kojima bi donijeli validne odluke da ih predlože Vijeću na usvajanje.

Potom je u Mostaru Šimunićev usklik, nakon fudbalske utakmice Hrvatske sa Islandom "Za dom spremni", dobio svoj snažan eho. Podržali su ga glasnogovornici javnih institucija (Barbarić i Ravić). Tek tad se bosanskohercegovačka javnost iznova počela interesirati za političko-društvenu narav mostarske svakodnevnice i njenih paradoksa. A u Mostaru ih je na pretek.

Zajedničke vrijednosti u Mostaru



Na broju 106 A u ulici Mile Budaka nalazi se sjedište Elektroprivrede Hrvatske Zajednice Herceg Bosna. U istoj ulici smješten je ured SNSD-a regionalni odbor Mostar. U ovoj ulici se nalazi i bogomolja Jehovinih svjedoka u Mostaru.

U ulicu je moguće ući s mosta cara Franje Josipa ili iz Šantićeve ili iz ulice Vokića i Lorkovića. Rijetki su Mostarci koji će vam pojasniti kako se nešto nalazi u toj i toj ulici. Još od prošlog stoljeća pojašnjavaju kako se nešto ili neko nalazi kod te i te zgrade; kod HIT-a, kojeg odavno nema, kod Razvitka, kojeg također nema, kod Kraša, kod Silosa ili kod Veležovog igrališta, starog ili novog, iako pod Bijelim Brijegom odavno igra samo Zrinjski.

"Treba bježati od svih rješenja koja nas razdvajaju, treba tražiti rješenja koja nas spajaju, jer mi imamo mnogo više zajedničkog od onoga što nam svakodnevno prikazuju ovi koji s nama vladaju“, u izjavi za agenciju Anadolija ocijenio je prof.dr. Slavo Kukić.

Ipak, Kukić je mišljenja kako današnji Mostar, niti cijela BiH nema političkog, kako građanskog tako i etničkog, kapaciteta da realizira zahtjeve zajedničkih vrijednosti. On, dalje ističe kako budućnost naroda i država nikada nije određivala masa. "Ne slažem se ni s kim ko kaže kako je narod uvijek upravu. Spadam u one koji misle da u povijesti narod nikad nije bio u pravu. Smatram da su, zapravo, uvijek neke elite stvarale mentalni i kulturološki kod“, istako je prof. Kukić.

Zapadni Mostar je veći katolik od pape



Kukić je za agenciju Anadolija prokomentirao i činjenicu da je Šimunićev gest naišao na adekvatnu osudu hrvatske javnosti, relevantnih institucija i pojedinaca u Hrvatskoj, što u "Zapadom Mostaru" nije slučaj sa istupima glasnogovornika Ravića i Barbarićeve.

"Zapadni Mostar funkcionira, po onoj staroj narodnoj, da treba biti veći katolik od samog pape. To je naprosto nemoguće. Hrvatsko društvo se uspijeva izboriti sa avetima prošlosti. Šimunićev poklič bi bio po sebi potpuno beznačajan, da on ne nosi poruku i da nije izazvao talasanje u hrvatskoj javnosti. Institucije Hrvatske države se uspijevaju s tim nositi i to je ohrabrujuće", ocijenio je Kukić.

Pojašnjavajući kako je svaka demokratija morala trpiti svašta, Kukić podsjeća kako svaki građanin ima pravo pa i Mija Martina Barbarić, da koristi pozdrav koji želi, te da je pozdrav "za dom spremni" u svojoj strukturi fašistički.

"Ali da državni službenik u BiH i sam participira u promociji fašisoidnih pozdrava, to djeluje dosta čudno, pogotovo što su državne institucije relativno mlako reagirale", kazao je prof. Kukić.

On smatra kako će se u BiH morati postići društveni konsenzus na osnovu kojeg će se na takve frustrirajuće izjave državnih službenika morati puno adekvatnije reagirati. Konstatirajući da Bosna i Hercegovina funkcionira po sistemu spojenih posuda sa Hrvatskom i Srbijom, jer u njoj žive narodi koji su većinski u njenom okruženju, i po logici stvari manifestacije povijesno-retrogradne naravi se automatizmom prelijevaju i na prostor Bosne i Hercegovine.

Prof. Kukić je izrazio žaljenje što se to ne dešava i u slučaju pozitivnih civilizacijskih tokova. "Nažalost, mi nismo još došli u tu fazu, jer da jesmo i kod nas bi se već pojavili slučajevi "Mišković", "Sanader" i "Vidošević". Sklon sam mišljenju da se to u skorije vrijeme neće ni dogoditi“, zaključio je.

Mostar je jedinstven primjer grada slučaja



Slične zaključke o razlozima što je Mostar već 18 godina "grad slučaj" naveo je i Milan Jovičić, jedan od bivših predsjednika Gradskog vijeća Mostara.

Jovičić s potpunom rezignacijom govori o političkom prokletstvu Mostara.

"Mostar je pun neofašizma. Naši susjedi često znaju reći da Mostar nije grad slučaj. On to istinski jeste. Neofašizam se ogleda ne samo u nazivima ulica ustaških dužnosnika, Mile Budaka, Vokića i Lorkovića, već i u činjenicama da je gradska imovina prisvojena, poput gradskog kupatila, stadiona pod Bijelim Brijegom itd. Dom kulture je nazvan hrvatskim. Partizansko groblje se redovno devastira od strane neofašističkih elemenata“, ocijenio je Milan Jovičić.

On smatra kako je moguće da Mostar bude normalan grad ukoliko se pojave neke nove, zdrave snage. Međutim, u sadašnjim političkim pozicijama je to teško ostvarivo.

Jovičić je prokomentirao i šutnju bošnjačkih političkih subjekata:

"Mnogima nije jasno šta znači jedinstveni grad Mostar. On bi morao podrazumijevati ravnopravnost građana i naroda, što nije činjenica. Nažalost, u bošnjačkom korpusu, koji je jako razjedinjen, ima mnogo podaničkih elemenata. Ćutanje najčešće znači zaštitu ličnih interesa. A sve dok je to tako, ovdje nema selameta", poručio je Jovičić.

Kolektivna amnezija



Za razliku od Kukića, koji smatra da je sjedište SNSD-a u ulici Mile Budaka tek puka ironija sudbine, Jovičić je kazao da u toj činjenici ima mnogo više suštine.

"Malo ko zna da u ovom gradu Dodikova ideologija djeluje poput hobotnice u koaliciji sa Draganom Čovićem. Pod plaštom Srpske pravoslavne crkve i vladike Grigorija izvršili su podjelu nas Srba, na Srbe i, takozvane, rezervne Srbe, koji su ostali u Federaciji tokom rata. Oni po Dodiku ne postoje. To je nesreća ovoga grada. Srbi bi trebali biti zlatni jezičak na vagi odnosa Bošnjaka i Hrvata u ovom gradu", smatra Jovičić.

Politolog i aktivista OKC "Abrašević" dr. Husein Oručević situaciju u Mostaru doživljava kao duboku amneziju.

"Sve ono što se dešavalo u ratu u BiH povezano je sa neofašističkim simbolima, koji su nam se vratili kao bumerang iz Drugog svjetskog rata. Učinjeno je to da bi se ponovo homogeniziralo nacionalno pitanje i pitanje nezavisnih velikih država", smatra Oručević.

On je podsjetio kako se ponovo u sam vrh društvene zbilje ponovo izdiže pitanje ugroženosti hrvatskog naroda.

"Takvi intelektualci su krajem 90-tih godina govorili da su promjene imena ulica urađene iz inata sistemu koji smo imali prije rata", podsjetio je Oručević i ocijenio kako se bh. društvo nikada nije suočilo s pitanjem kako živjeti u mirnodopskim uslovima već da i dalje živi u ambijentu nedovršenog rata.

Edukacija? Iz kojih knjiga?



"Veoma je važno da kontinuirano napominjemo zločin onih ljudi po kojima su te ulice dobile ime i onim političkim partijama koje štite takve ideje", ističe Oručević.

Mladen Lorković bio ministar vanjskih poslova NDH, Ante Vokić ministar oružanih snaga NDH. Lorkovića je odlikovao sam Adolf Hitler, Velikim križem njemačkog orla s lentom. Mile Budak je bio ministar bogoštovlja i nastave u Vladi NDH. Osuđen je na smrt vješanjem 1945. g. Njegovim imenom 1990-tih nazvane su ulice u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici, Pagu, Pleternici, Komiži, Lovincu, Jasenici, Klakaru, Pakoštanima (čak dvije) i pola bivše Šantićeve ulice u Mostaru.

I obrazovni sistemi u BiH, prema njegovom mišljenju, potpuno neutralno prezentiraju dešavanja tokom Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije.

"Ideju za Nezavisnu državu Hrvatsku, krajem 90-tih, uzimali su iz simbolike ideja najgore moguće historije Hrvatske, kakva je bila NDH-azija", podsjeća Oručević.

On smatra da se nakon smrti Franje Tuđmana Hrvatska počela rješavati ustaškog naslijeđa i vezivanja moderne Hrvatske sa NDH-azijom, dok su 90-tih godina konzervirane ideje hrvatske dijaspore najviše plasirane i najduže se zadržale na prostoru Bosne i Hercegovine.

Oručević je prokomentirao i razliku reakcija u slučaju Mije Martine Barbarić i Dalibora Ravića, koje su došle u fokus interesiranja svjetskih medija zbog važnosti fudbalske utakmice, i slučaja Danijela Vidovića, potpredsjednika Gradskog vijeća Mostar, kojeg su domaći mediji optuživali za slikanje pod ustaškim znakovima, što je popraćeno mlakim reakcijama tek nekih domaćih medija.

"Danas vjetrovi promjena pušu iz Zagreba i sve ono što se dešava u Zagrebu direktno se prenosi i na prostor BiH. Od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju ti vjetrovi mnogo brže prelaze granicu već što je to ranije bio slučaj. U Hrvatskoj je slučaj Šimunić vrlo brzo našao medijski epilog i pravni lijek", pojašnjava Oručević. Nažalost, smatra on, zbog obrazovnog sistema i nedovoljne educiranosti mnogi ne razumiju zašto.

Oštro se osvrnuo i na slične kontekste u srpskom i bošnjačkom narodu u kojima neofašistička ideologija nalaze protutežu. Prije svega, riječ je o homogenizaciji Republike Srpske koja se, umjesto demokratski, ponaša potpuno totalitarno, dok, prema njemu, šutnja bošnjačke političke klase znači čuvanje stečenog komoditeta.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: