{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Mostar - Srce, čije su polovice davno prestale kucati

8.2.2013. u 21:30
313
0
Mostar - Srce, čije su polovice davno prestale kucati
313
Fotoreporter Reutersa Dado Ruvić bio je u posjeti Mostaru, a za blog ove novinske agencije napisao je svoje dojmove koje je potkrijepio fenomenalnim fotografijama. Fotografije i tekst objavljujemo u cjelosti uz dozvolu autora.
Na ulasku u grad, s lijeve strane uvijek su me dočekivali obronci prelijepe planine Prenj, koji ponosno prkose okolini prekriveni snijegom. Sva raskoš boja, ali i sunčevih zraka, koje se probijaju kroz nju, bivaju pokvarene nakon što pored glavne magistrale ugledam kuće potpuno uništene u ratu, čak i nakon 20 godina nikad obnovljene.

Ovaj grad je uvijek nosio nešto posebno, imao je neki duh kao što nijedan drugi nije. Šetnje starim dijelom grada, rijeka Neretva koja sva sjaji jedinstvenom ljepotom, okružena stoljećima starom gradnjom i najljepši most na svijetu - Stari most.

Međutim, kada pređemo na drugu stranu mosta, grad je sablasan, ruševine i neobnovljene zgrade, u kojim žive samo psi i duhovi prošlosti. Oni i nakon 20 godina nose neku težinu boli, patnje, rana koje nikada neće zacijeliti... Siguran sam da mlađe generacije ne bi bile zatrovane nacionalizmom da svakodnevno ne moraju gledati mecima uništene građevine. Sigurno se pitaju. Sigurno mržnja raste. Možda otud taj otrov zvani nacionalizam.

Dok fotografišem stari dio grada tako sam ponosan, svijetu mogu pokazati najljepši grad na svijetu. Međutim, taj ponos, radost i sreća kratko traju, jer surova realnost ponekad i nije onakva kakvu želim.

Morao sam prikazati i drugu stranu. Dok pravim snimke i slušam priče o podijeljenom gradu od ljudi koji prodaju suvenire i slučajnih prolaznika, priče o "njima" na jednoj i "onima" na drugoj strani, u duši mi je teško i sve one ljepote nestaju.

Priče o djeci koja nikada nisu vidjela Stari most, a žive manje od kilometar od njega, o omladini koja nikada nije prešla na drugu stranu i tinejdžerima koje su roditelji odgojili da novac troše samo u "njihovim" objektima, meni, kao nekome ko dolazi sa strane, zvuče nenormalno i bolesno. Na ovom mjestu i ja sam bolestan i nenormalan, jer samo normalno razmišljam, jer kroz objektiv gledam obje strane podjednako.

Opet se pitam, Bože zašto? Ponovo se pitam i nikako mi nije jasno!? Nemam koga ni pitati, svi su podijeljeni u klanove, svi i dalje, dvadeset godina poslije, jedni protiv drugih ratuju. Djeca u školama, omladina na fudbalskim terenima, ali i ljudi u firmama. Javna kuhinja je podijeljena, vatrogasci, policija... Svi se dijele na "one" i "one". Nevjerovatno. Političari, koji bi trebali biti primjer drugima, blokirali su grad, doveli ga na rub propasti, do bankrota.

Tog dana posjetio sam i javnu kuhinju... jadnije ne može biti. Deseci ljudi svakodnevno dolaze po svoj jedini obrok. Pola hljeba, uz neki nimalo ukusan, niti raskošan prilog, ovog puta to je bio grah. Skoro svaka osoba koja je došla po hranu bježala je od kamere, sakrivala pogled. Zašto, upitao sam ih? Rekoše mi, svi su ih prevarili, slagali, izrugali, čak i mediji, koji su sav materijal koristili u propagandne svrhe, kako političara, tako i lokalnih donatora.

Više od pola sata proveo sam s tim ljudima, razgovarajući s njima, pokušavajući ih oraspoložiti da stanu pred kameru. Međutim, moj cilj bio je snimak, na kraju, dobio sam desetke teških priča koje me nisu ostavljale ravnodušnim. Pojedinima je ono pola hljeba tog dana bio jedini obrok, a zbog političke krize, uskoro će ostati i bez toga, jer nisu predviđeni u budžetu. Zar ima smisla živjeti? Ima li nade za njih? Gdje ovaj grad ide? Koji je ovo smjer? Da li je gladnom bitan nacionalizam? Da li je to ponos ili navika? Pitao sam se skoro cijeli dan, jedini odgovor koji sam dobio bio je da nema odgovora.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: