{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Mještani Ahmića i danas žive u paklu: "Sina su mi ubili pred mojim očima"

A
16.4.2013. u 19:34
1
19
Mještani Ahmića i danas žive u paklu: "Sina su mi ubili pred mojim očima"
1
Mještani Ahmića i danas žive u paklu: "Sina su mi ubili pred mojim očima"
Nakon današnjeg obilježavanja 20. godišnjice masakra u Ahmićima, članovi porodica žrtava, u razgovoru za agenciju Anadolija, prisjetile su se užasa tog kobnog dana.
Jedna od svjedokinja na Haškom tribunalu i majka šehida Muamera Pjanića Habiba Pjanić je kazala da se jasno sjeća tog jutra, jer je njen sin došao kući sa dežure iz vojske oko pola četiri.

Kaže kako su ih, neposredno nakon što su legli, probudila pucnjava.

"Taman je počeo učiti ezan kada smo začuli pucnjavu. Pripadnici Hrvatskog Vijeća Odbrane (HVO) opkolili su nam kuću. Odjednom, sve kuće su bile opkoljene i niko ni za koga nije znao. Vrisak djece, ljudi, stoke... Nismo imali kud, ubi sa svih strana", prisjeća se ona.

Habiba kaže da su joj pred očima ubili 22-godišnjeg sina, Muamera Pjanića.

"Bila sam na balkonu i pripadnici HVO-a su me provocirali da skočim dole. Ja nisam htjela, jer sam znala da će me svakako ubiti. Onda su mi izveli sina Muamera. Postavili su ga na koljena i pucali u njega pred mojim očima. Sjećam se kako su mu naslonili oružje iznad desnog oka i onda krv na sve strane", kazala je majka Habiba.

"Onda su mi uzeli i drugog sina. On je tada imao samo 13 godina, bio je dječak. Srećom, uspio je pobjeći. Ali nisam ga vidjela devet dana poslije toga. Nisam znala je li živ. To mi je jedini sin koji mi je ostao", nastavlja Habiba.

Ona ističe da ne vjeruje u pravdu, niti u sudove. Smatra da je danas većina korumpirana i da "novac okreće svijet".

"Ko ima novac, ima i pravdu. Drugi niko", poručila je Habiba Pjanić.

Tajiba Petrovac je imala samo 13 godina kada je bila svjedok masakra u Ahmićima. Ona je izgubila oca Šefika Pezera, 27-godišnjeg brata Ahmeda Pezera i 27 članova svoje uže porodice. Taj dan, kako ona kaže, "uništeno je sjeme porodice Pezer", jer su ostala samo ženska djeca.

"Šta da kažem. Bilo je teško. Kada je zapucalo ujutru, odnosno kada je na džamiju bačena prva granata, tada su i nama zapucali na prozore. Ustali smo odmah istraumirani. Hiljadu metaka je puklo u kuću kroz prozor koji je gledao prema hrvatskim kućama. To su nam, dakle, bile prve komšije", rekla je ona.

"Ahmede, još si samo ti ostao"



Porodica Pezer je puzala kroz kuću, kako ih meci ne bi pogodili, a nisu mogli izaći, jer im je kuća bila opkoljena. Otac Tajibe Šefik, tada je teško ranjen.

"Kada mi je otac ranjen, došao je brat u sobu i rekao je da moramo izaći, jer su nas imenima dozivali. Govorili su: 'Ahmede, još si samo ti ostao!' On je izašao i njega su odmah strijeljali. Mi smo još bili u kući, a kada smo prošli pored njega vidjeli smo da je mrtav. Ja, majka, naša snaha i njihovo dvogodišnje dijete smo izašli iz kuće i dočekali su nas vojnici. Pokušali su me odvojiti od porodice i pucali su u mene, ali mi je rafal prošao iznad glave. Majka se borila i rekla: 'Ubili ste mi jedno dijete, ne morate i drugo.' Onda su me gurnuli nazad prema mojoj porodici i poredali su nas kao da će nas strijeljati", prisjeća se Tajiba.

Ona je rekla da su im vojnici tada naredili da krenu u jednu od kuća u blizini. Tajiba se sjeća da su ušli u kuću Josipa Šantića, također njihovog susjeda.

"Kada smo ušli u njegovu kuću, samo je on bio tu. Svi njegovi su bili u podrumima. Oni su za napad znali, jer su svi bili pripremljeni", kaže Tajiba ogorčeno.

Ona je objasnila da su u Ahmićima kuće na četiri vode bile muslimanske, a kuće na dvije vode većinom "njihove".

"A kod tog Josipa kuća je bila na četiri vode. Onda je došla neka druga grupa vojnika i pitali su zašto njegova kuća ne gori. Tada je izašao Josip i rekao im je 'nosi vas vrag, ja sam Josip'. Kad su oni otišli rekao nam je da nas više ne smije držati. 'Ako vojnici uđu ubit će i mene i vas, ja vas ne mogu zaštititi i odbraniti', rekao nam je tada. Tada smo odlučili da pođemo. Naša snaha se vratila po oca, da vidi je li ostao živ. Ali kad se vratila, rekla je da više nema ništa", kaže ona.

Tajiba se sjeća da su u podne, oko 12 sati, krenuli prema Travniku. Također se sjeća da je cijelo selo potonulo u muklu tišinu, te da su se čulo samo pucketanje vatre.

Ona i preostali dio njene porodice, za sedam dana stigli su u Zenicu, gdje su i nastavili živjeti. Iako je danas ostavila za sobom strašne prizore od kobnog dana od prije 20 godina, Tajiba kaže kako Haški tribunal nije zadovoljio pravdu koju su očekivali mještani Ahmića. Ali ipak, poručuje, da će doći dan kada ćemo svi umrijeti i kada niko neće moći pobjeći od konačne presude i pravde.

Podsjećamo, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u selu Ahmići nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, 16. aprila 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika. Najmlađa žrtva je bila tromjesečna beba, a najstarija 81-godišnja žena.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: