Pokušavajući da smisli da nešto kaže, on ukazuje na to da je slika "prilično velika, što je sjajno, jer da je zaista malena, mikroskopski malena, teško da bi bilo ko bio u stanju da je pogleda".
Ta scena povremeno čovjeku kada čita tekstove Michaela Dobbsa, iz američkog Muzeja sjećanja na holokaust (USHMM) koji piše za magazin Foreign Policy, navodi se u komentaru na websiteu wordpress.com pod nazivom "Michael Dobbs: An innocent in the Bosnia controversy" (Michael Dobbs: nevin u bosanskoj kontroverzi).
Iz nepoznatih razloga, Dobbs je dobio zadatak od te dvije institucije da istražuje i piše o bosanskom ratu, srebreničkom masakru i suđenju Ratku Mladiću - uprkos tome što očigledno nema ranijeg znanja ni stručnosti u tim temama, ili o temi genocida.
Dobbs je dobronamjerni pojedinac koji nastoji da bude izbalansiran i objektivan. On piše iskreno o užasima bosanskog rata. On se, shodno tome, redovno nalazi pod zlobnim napadima iz lobija negatora genocida u Srebrenici i on je u prvom redu onih koji im se suprotstavljaju.
On odgovara na kritike na pošten i odmjeren način. Ipak, na isti način na koji su ga nasumično izabrali USHMM i Foreign Policy, on je nasumično izbrao Joe Bloggsa i rekao mu da piše o Bosni i genocidu.
U oktobru 2011. godine on je pisao da "moram priznati da je teško koristiti (u vezi Srebrenice) riječ genocid, koja nas podsjeća na prizore holokausta. U popularnoj kulturi, kada govorimo o 'genocidu', mislimo na ubijanje kompletne rasne ili etničke grupe".
To da član USHMM treba da se rukovodi "popularnom kulturom" kada razmatra značenje genocida - umjesto da koristi historijsku ekspertizu i literaturu studija o genocidu - je nevjerovatno. To je, u drugu ruku, ne samo nevjerovatno, nego potpuno predvidivo i razumljivo, da njegovi komentari trebaju izazvati enormni gnjev među bošnjačkim narodom, dovodeći do protestnog pisma Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike USHMM-u, Kanadskog instituta za istraživanje genocida i Bosansko-američkog instituta za genocid i Obrazovnog centra.
Sada se Dobbs ponovo oglašava člankom naslovljenim "U odbranu Srba", koji sadrži bisere njegove mudrosti o međunarodnom priznanju bosanske i hrvatske nezavisnosti u 1991. i 1992. godini: "Osvrćući se na početak jugoslovenskih ratova prije dvije decenije, zapanjen sam kontradiktornošću zapadne politike prema bivšoj Jugoslaviji. Evropa, podržana od SAD-a, priznala je nezavisnost otcijepljenih republika... Drugim riječima, granice multietničke države koja je nastala na odlukama Versajske konferencije iz 1919. godine nisu nepovredive. S druge strane, međunarodna zajednica (u formi Badinterove komisije koju je oformila Evropska Unija) također je proglasila da se granice Bosne, Hrvatske i ostalih republika ne mogu mijenjati iz jednostavnog razloga što se manjina u njima željela otcijepiti. Praktični rezultat tih odluka je da je Hrvatima i muslimnima dato pravo da se otcijepe od Jugoslavije, ali Srbima nije priženo pravo da se otcijepe od Hrvatske ili Bosne. Delikatni etnički balans koji su održavale velike sile nakon Prvog svjetskog rata i provodio ga je msršal Tito (Hrvat) četiri decenije nakon Drugog svjetskog rata bio je poremećen. Moje lično mišljenje je da je raspad Jugoslavije bio neizbježan, upravo kao što je bio neizbježan raspad Sovjetskog Saveza. S druge strane, Sjedinjene Države i Evropa (koje su stvorile prvu Jugoslaviju) trebale bi biti mnogo pažljivije u uspostavi i provođenju pravila u slučaju raspada države koja garantuju prava manjinskim narodima. Da koristim frazu koja se pripisuje francuskom državniku Talleyrandu, 'ostaviti dva miliona dobro naoružanih Srba u republikama ostalih naroda gore je od zločina'. To je bila teška greška u političkoj procjeni".
Dvije decenije nakon okončanja bosanskog rata, član USH i pisac članaka za Foreign Policy ne može učiniti ništa pametnije od ponavljanja istog, dosasnog mudrovanja koje koriste srpski nacionalisti. To je kao da svi akademski tekstovi na temu raspada Jugoslavije i priznanja novih država, koje su u intervalima pisali Richard Caplan, Michael Libal, Josip Glaurdic i drugi, jednostavno ne postoje.
Naravno da ne postoji kontradikcija u politici međunarodne zajednice po pitanju prava na otcijepljenje Srba i nesrba u bivšoj Jugoslaviji u periodu 1991-92. godine. Dobbsove tvrdnje su lažne: Hrvatima i muslimanima nije dato pravo da se otcijepe od Jugoslavije. Za Jugoslaviju se tvrdilo da je "u procesu disolucije" i njenih šest konstitutivnih republika priznate su kao države koje su naslijedile njen suverenitet. Shodno tome, šest republika - uključujući i Srbiju - a ne "Hrvati i muslimani" imali su pravo na nezavisnost koje je moralo biti priznato.
Srbija nije tretirana drugačije od Slovenije, Hrvatske ili BiH, i imala je punu slobodu da zatraži i dobije međunarodno priznnje svoje nezavisnosti, upravo kako je i učinila.
Pravo na otcjepljenje manjinskim narodima u bivšim jugodslovenskim republikama nije priznato. Zapravo, jedina etnička grupa na teritoriji bivše Jugoslavije koja je stvorila potpuno novi entitet koji je priznala međunarodna zajednica su bosanski Srbi, kada je u Daytonu priznata "Republika Srpska", navodi se u komentaru na tekstove Michaela Dobbsa.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
